Potrošiti se za dobro znači dobro živjeti i sretnu vječnost steći

25. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Opet smo na sv. misi, tom tjednom ‘radnom sastanku‘ kršćana, sastanku s uskrslim Kristom i braćom i sestrama, svojim bližnjima. Sjećamo se kako je prošle nedjelje svojom najavom muke i smrti Isus uznemirio svoje učenike. Petra je tako šokirao da je pozvao Isusa na stranu i počeo ga odvraćati od toga što je najavljivao. I onda je Petar čuo neobično oštre riječi iz Isusovih usta: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje nego što je ljudsko!“

Iz reakcije apostola Petra Isus je zaključio da ih mora još dodatno poučiti o tome. I zato je nasamo sa svojim učenicima prolazio kroz Galileju, bez uobičajene pratnje mnoštva ljudi – kako smo tu čuli u današnjem evanđelju. Opet im je govorio o istim stvarnostima koje ga uskoro čekaju u Jeruzalemu. Evanđelist Marko piše da su ovaj put učenici šutjeli na te Isusove najave i nisu ga ništa pitali, makar i dalje nisu razumjeli o čemu to Isus govori. Valjda im nije bilo jasno zašto bi Isus, koji je tako moćan da može činiti čudesa, morao proći tako loše: da bude mučen i ubijen. One riječi da će ‘nakon tri dana ustati‘ učenici očito nisu niti čuli, jer su tako bili šokirani najavom nasilne smrti. A k tome iz iskustva znaju da još nitko tko je bio ubijen nije ustao. Sada nitko od učenika nije pokušao Isusa odvratiti od toga što je najavljivao jer su se očito sjećali kako je prošao Petar kad je to pokušao.

Umjesto da Isusa pitaju: ‘o čemu to priča‘, i da ga pokušaju odvratiti od toga, učenici su imali svoju temu za razgovor – pričali su o tome: ‘tko je najveći‘. Kad ih je Isus na kraju puta zapitao ‘o čemu su razgovarali‘, ‘oni umukoše‘ – zabilježio je evanđelist Marko. Valjda ih je bilo sram da oni razgovaraju o tome ‘tko je najveći‘, a Isus govori o svojoj skoroj ‘muci i smrti‘.

I premda nije s njima putem razgovarao o toj temi, Isus je ipak znao o čemu su oni pripovijedali. A pripovijedali su o nečemu čega su se sramili! A ne bi se trebali sramiti da su razgovarali o ‘pravoj veličini‘ čovjeka. A prava je čovjekova veličina ‘ne biti služen‘ nego ‘služiti drugima‘. Zgodno je ovdje zapaziti da i dvije nama poznate riječi ‘ministrant‘ i ‘ministar‘ dolaze od istog korijena latinske riječi ‘ministrare‘, a što znači ‘služiti‘. Dakle, i ministrant i ministar su ‘služitelji‘: ministranti su služitelji kod oltara, a ministri su, ili bi trebali biti, služitelji u državi. Za ministrante vidimo da su stvarni služitelji kod oltara i za to ne dobivaju nikakvu plaću nego jednu nagradu kad poslije Božića idu sa svećenikom na blagoslov obitelji. Koliko pak su ministri služitelji državi, tko neka svatko od nas sam za sebe zaključi.

I onda je Isus apostolima za primjer služenja pokazao jedno dijete uz obećavajuće riječi: ‘tko primi dijete, kao da je njega primio‘. Ovim postavljanjem djeteta za primjer služenja Isus ne poziva svoje učenike, ondašnje apostole i nas današnje kršćane, da svi navalimo u ‘dječje vrtiće‘, ili ‘dječje jaslice‘ pa da ispunjavamo sve dječje želje i prohtjeve. Inače se kod kuće to dosta često događa: da roditelji, dakako i djedovi i bake, praktički sve želje ispunjavaju. Ovim primjerom ‘služenja djetetu‘ Isus zapravo poziva ljude da jedni drugima činimo dobro, a da pritom ne vodimo računa: da nam se to jednakom mjerom vrati. Uglavnom djeca za dobro učinjeno njima ne vraćaju jednako učinjenim dobrom. Oni to ‘dobro’ koje su primili mogu vratiti tek onda kad više nisu djeca, kad su odrasli ljudi koji nečim dobrim vraćaju svojim roditeljima, pa valjda djedu i baki, a onda i sami budu takvi da znaju činiti ‘nova dobra djela’ u svojoj okolini u kojoj žive i rade.

A da će Isus imati problema s ljudima najavila je već Knjiga Mudrosti čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 1. misno čitanje. Uistinu je neobično bilo čuti da: ‘pravednik smeta ljudima‘! Umjesto da se ljudi ponose pravednikom, on ljudima smeta! I u svom protivljenju i borbi protiv pravednika, ljudi se još pozivaju na Boga: Bog bi morao, po ljudskim mjerilima, napraviti čudo da pravednika spasi od nepravde i grozote koje ljudi svaljuju na njega! Svakako najpoznatiji i najpravedniji pravednik je Isus: nije nikome ništa nažao učinio, a završio je groznom smrti na križu.

Mnogobrojni sveci, službeno proglašeni i u kalendar zapisani, ili oni anonimni kojih nema u kalendaru, zorno pokazuju takvu sudbinu pravednika. Pa čak i današnji živući pravednici, dakle kršćani koji u većoj mjeri uspijevaju živjeti po Kristovim nadahnućima i pozivima, to više smetaju ljudima našega vremena što su više Kristu slični. Nerijetko se tim današnjim ‘dobrim kršćanima’ traži ‘dlaka u jajetu’ kako bi ih se uspjelo ocrniti i omalovažiti njihov kršćanski život. A naravno nitko nije tako dobar da ne bi mogao biti još bolji. Takvo isključivo traženje promašaja i grijeha kod dobrih ljudi naziva se ‘zlo oko’.

Apostol Jakov u svojoj poslanici, čiji smo kratki odlomak čitali kao današnje 2. misno čitanje, piše da se iz zavisti i svadljivosti rađa svako ‘zlo djelo’. Jedino ‘mudrost odozgo’, a to znači od Boga, čovjeka čini sretnim i zadovoljnim – čak i onda kad mu se u životu ne ispune sve želje niti se ostvare svi planovi.

Eto, zato mi kršćani sudjelujemo u nedjeljnoj sv. misi da čujemo o Božjem djelovanju među ljudima, da u tome probamo čuti Božje nadahnuće za naš život, i da zadobijemo snagu da ta Božja nadahnuća mognemo u što većoj mjeri pretvarati u dobra djela: za nas same i za naše bližnje. Ne moramo ostvariti sve što želimo, ali moramo učiniti sve što možemo. Tu Bog s nama računa.