Čovjek i čovječica, to je kompletan čovjek

27. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

U 1. misnom čitanju čuli smo Božju konstataciju kako ‘nije dobro da čovjek bude sam‘, a čuli smo i da mu ne paše bilo koje i bilo kakvo društvo. Svim životinjama, tim Božjim stvorenjima, čovjek je davao imena – a to znači da im je on gospodar – ali niti jedna od tih životinja nije bila u ‘rangu čovjeka‘. Pravo društvo za čovjeka – da mu bude pomoć – mogao je biti tek netko ‘ravan čovjeku‘. Da bi naglasio tu jednakost Bog je nadahnuo svetog pisca da to izrazi riječima kako je ‘drugi čovjek‘ napravljen od ‘rebra‘ onoga ‘prvoga čovjeka‘. A kako rebra okružuju čovjekovo srce, koje pak se smatra simbolom ljubavi i osjećaja, to je tim izrazom da je ‘drugi čovjek‘ načinjen od ‘rebra prvog čovjeka‘, naglašena i jednakost i povezanost oba ova stvorenja. U izvorniku Svetoga pisma na hebrejskom jeziku ta povezanost ljudi je izričito naglašena: naime na hebrejskom se za čovjeka kaže ‘iš‘, a za ženu koja je stvorena iz čovjekova rebra naziv je ‘iša‘ – što bi u doslovnom, pomalo grubom prijevodu značilo ‘čovječica‘. Dakle, Bog je stvorio ‘čovjeka i čovječicu‘. U hrvatskom jeziku ta se povezanost gubi u riječima prijevoda: muškarac i žena. K tome treba zapaziti da je Bog stvorio čovjeka kao ‘muško i žensko‘ koji trebaju biti jače povezani negoli su povezani roditelji i djeca. To se vidi iz rečenice kojom je završilo današnje 1. misno čitanje: „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu i dvoje njih bit će jedno tijelo.“ Oni su već jednom to bili: bili su jedno tijelo prije negoli je od rebra muškarca stvorena žena!

A u evanđelju pak smo čuli suprotnu želju čovjeka: da se rastane od žene! Farizeji to pitaju Isusa. Znali su oni što u Svetom pismu piše o tome još od Mojsijevih vremena, ali su htjeli iskušati Isusa. Oni su iz nekih Isusovih riječi i postupaka zaključili da se Isus u pojedinim prilikama ne pridržava tih starozavjetnih pravila nego ih mijenja ili zaobilazi. Tako se npr. po zabrani iz Starog zavjeta nije smjelo ‘dotaknuti gubavca‘, a Isus se pri ozdravljenju nekih gubavaca nije pridržavao tog pravila. Naravno, nisu farizeji mislili da se rastanu od ‘svake žene’ nego od svoje žene s kojom je netko u braku.

Isus im odgovara da je Božja volja za muškarca i ženu drukčija negoli je to propisao Mojsije. A Mojsijev propis da se ženi da ‘otpusno pismo‘ i tako se je otpusti, Isus je objasnio riječima: ‘zbog tvrdoće ljudskoga srca‘. Očito je u tom poimanju i praksi rastavljanja muža i žene bilo poprilično nejasnoća i nereda i u Isusovo vrijeme, a očito i već u Mojsijevo vrijeme. Inače ne bi Mojsije morao o tome donositi pravilo ponašanja.

Biblijski odlomak o ‘stvaranju žene‘ govori kako je čovjek bio doslovce oduševljen kad mu je Bog darovao ‘čovječicu‘, drugog čovjeka ravna njemu. Valjda bi i dalje ljudi bili oduševljeni jedni drugima, nevjerojatno složni, da se nije dogodio grijeh: grijeh čovjekova odmaka od Boga. Odmah poslije grijeha čovjek više nije oduševljen svojom ‘čovječicom‘ nego na nju svaljuje krivnju: žena koju mu je Bog dao – čovječica – navela je čovjeka da se udalji od Boga. I taj istočni ili izvorni grijeh uda-ljavanja čovjeka od Boga i udaljavanja čovjeka od čovjeka, prati ljudski rod kroz svu povijest. Kajinovo ubojstvo brata Abela pokazuje svu brutalnost čovjeka bez Boga: ni brat brata nije mogao podnijeti, bio mu je zavidan. Brojni ratovi kroz ljudsku povijest tu trajnu netrpeljivost među ljudima samo potvrđuju. A ta netrpeljivost se pokazuje i tamo gdje je otprve ne bismo ni očekivali: između muža i žene. Naime, muž i žena su ljudi koji su se upoznali, uzljubili i obitelj stvorili. I jedno drugom obećali: trajno se poštivati i ljubiti! A onda ih nemali broj od tog obećanja odustane. Dakle, i naše je vrijeme dio te i takve ljudske povijesti: vode se ratovi, ljudi se svađaju, muževi i žene se rastaju. O aktualnosti tih i takvih zbivanja izvješćuju nas brojni mediji.

Važno je zapaziti, a i zanimljivo je, da Isus nije prihvatio ‘Mojsijevu preporuku‘ Židovima: ‘neka samo nastave tako kako je to Mojsije‘ uredio, uz moguće obrazloženje da se ‘stečena prava‘ ne mogu izgubiti. Isus ispravlja Mojsija i poziva ljude da se vrate na prvotnu ‘Božju zamisao s ljudima‘: da muž i žena budu trajno vjerni jedno drugom! Isus u tome nije mogao biti jasniji nego što je bio kad je rekao: „Što Bog združi čovjek neka ne rastavlja!“

Onaj tko to želi rastaviti nije u skladu s Božjim planom s čovjekom: u odnosu muža i žene. U najnovije vrijeme to je opet postala jako aktualna tema jer se uskoro održava biskupska sinoda o obitelji s važnim ‘potpitanjem‘: što i kako s rastavljenima i ponovno vjenčanima?! Ako je Bog to ‘zamislio‘ bez rastave, onda ljudi to niti mogu niti smiju mijenjati: pa ne mogu ljudi Boga ispravljati! Moguće je nešto drugo: ispitati, provjeriti da li su se neki supružnici prije sklapanja braka doista odlučili da to bude ‘neraskidivi sakrament‘ ili je to bilo samo ‘običajno sklapanje braka‘ – jer to tako rade gotovo svi u njihovoj okolini?! Naravno u tome su ispremiješane razne okolnosti, i ‘pod-okolnosti‘, i to onda treba ispitati, provjeriti i donijeti mjerodavan zaključak i rješenje. Kako je brak kao zajednica muža i žene istinska Božja zamisao – Božja sfera stvaranja – to doista nema mjesta raznim mudrovanjima i mudrolijama, kojima smo mi ljudi skloni da bi ‘vaga‘ prevagnula na ‘našu stranu‘. Dakako, istinski sretni mogu biti svi oni koji s tim nemaju problema i koji u tome ne moraju odlučivati!

Zaključak može biti relativno jednostavan: brak je ozbiljna stvarnost, za nju se treba istinski pripremiti i onda u radostima i teškoćama ustrajati. Brojne obitelji pokazuju da je to moguće ostvariti: uz zalaganje ljudi i uz Božji blagoslov. Naravno, nije dovoljno zalagati se za ljubav i slogu u obitelji samo dok traje ‘medeni mjesec‘, niti samo prvih mjeseci i prvih godina braka, nego: iz dana u dan, iz godine u godinu, tijekom cijeloga života. Isto tako nije dovoljno tražiti Božji blagoslov samo na vjenčanju nego mnoge dane cijeloga svoga života. Nedjeljna sv. misa je sigurno, za cijelu obitelj, izvrsna prilika i za traženje i za dobivanje tog Božjeg blagoslova.