Živjeti mudro znači stvarno živjeti
28. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2015)
Naše vrijeme je prepoznatljivo po brzini: i to ne samo u prometu i prenošenju vijesti nego i u međuljudskim odnosima. Brzina u prometu pomaže ljudima da brže stignu na svoja odredišta: putovanja koja su nekada trajala danima sada završe za nekoliko sati. A prijenos vijesti koji je nekada trajao satima sada stiže do nas gotovo istovremeno kad se događa ili za tek nekoliko minuta. Uz korist takvo brzo prenošenje vijesti i iz najudaljenijih krajeva svijeta ima i svoje negativnosti. Naime, zbog vijesti o događajima u dalekim krajevima na koje ne možemo utjecati, postali smo poprilično ‘gluhi’ i na događaje u našoj neposrednoj blizini. I navikli smo se da ni na te bliske događaje također ne reagiramo – osim onda kad baš ‘stružu po našoj koži‘. Najjednostavnije rečeno: ljudi našega vremena su skoro svi sa svima povezani, a zapravo nije nitko ni s kim povezan. Često puta ni obitelji nisu u ništa boljem položaju. Guši nas površnost življenja.
Zbog takvog načina života, zbog takve površnosti u odnosima među ljudima, treba nam mudrost, mudrost življenja o kojoj nam govore misna čitanja današnje nedjelje. Tako smo najprije u 1. misnom čitanju slušali o radosti čovjeka koji je zadobio mudrost življenja. On piše da je tu mudrost dobio na dar od Boga. Taj Božji dar mudrosti on je sasvim prihvatio i tako je zadobio sva dobra. Takav životni stav ovoga čovjeka u mnogočemu se razlikuje od stava mnogih ljudi koji misle da imaju bolja životna rješenja od Boga. Počelo je to već u raju zemaljskom, a traje sve do naših dana. Malo tko od nas nije barem pomislio, ako se već nije usudio to i glasno reći, da ‘ni Bog ovim svijetom ne upravlja na pravedan način‘. I mnogi su ljudi, nekad i sada, maknuli Boga iz svoga života – i nisu se usrećili. Samo su si život zakomplicirali: sebi i svojim bližnjima.
O mudrosti življenja govori i događaj opisan u današnjem evanđelju. Netko je dotrčao pred Isusa, kleknuo preda nj pa ga upitao ‘što treba činiti da baštini život vječni‘? Vrlo vjerojatno je većina od nas zapamtila Isusovu preporuku da ‘proda sve što ima, to onda poda siromasima, i imat će blago na nebu‘. Možda je ipak netko od nas zapazio i to da je Isus prvotno rekao tom čovjeku da jednostavno živi po Božjim zapovijedima i postići će vječni život. Dakle ništa posebno, ništa spektakularno, nego samo: po Božjim zapovijedima živjeti.
Tek onda kad se je čovjek pohvalio da ‘tako živi od svoje mladosti‘, Isus mu je rekao za ‘dodatne mogućnosti‘ da živi svoju velikodušnost. Te dodatne mogućnosti bile su za toga čovjeka previše: nije to mogao prihvatiti. U početku je tako spremno ‘dotrčao do Isusa‘, a onda je ‘smrknut i žalostan otišao od Isusa‘. Taj ‘netko‘ u evanđelju može biti ‘svatko‘, svatko od nas. Umjesto riječi ‘netko‘ svatko od nas može staviti ‘svoje ime‘. Tako onda i svakome od nas Isus veli da ćemo postići vječni život ako budemo živjeli po Božjim zapovijedima. Dakle ništa posebno, ništa spektakularno, nego obično, svakodnevno. Naravno, tko ima sposobnost: biti velikodušniji, može činiti i više negoli ga na to obvezuju Božje zapovijedi. Kad nekoga počinju ‘ograničavati‘ Božje zapovijedi, to je onda dobar znak da je u napasti ‘učiniti nešto loše‘. Najjednostavniji primjer: kad nekoga počne smetati Božja zapovijedi ‘ne ukradi’ to je onda valjda siguran znak da na nepošten način želi imati ‘tuđe’.
Kad je ovaj čovjek otišao smrknut i žalostan, Isus je svojim učenicima rekao nešto što pak je njih zapanjilo: ‘da će imućnici teško u kraljevstvo Božje‘. Naime, Isusovi su učenici, kao i svi pobožni Židovi, vjerovali da je ‘bogatstvo znak Božjeg blagoslova‘. Jer, kako bi inače čovjek uspio u svom poslu, ako mu taj posao Bog ne blagoslovi?! A bogatstvo je valjda pokazatelj uspjeha u poslu. Ljudi našega vremena baš tako i ne misle: mnogi su uvjereni da je uspjeh istinski plod njihova znanja i zalaganja. Tek onda kad se dogodi neuspjeh, tek onda se uzrok neuspjeha traži u Bogu.
Na snebivanje svojih učenika koje je završilo pitanjem ‘tko onda uopće može postići vječni život‘ Isus je odgovorio da je i nesavršenu čovjeku ipak moguće postići vječni život u nebu zbog Božje ljubavi prema tom čovjeku. Na kraju je Isus ipak završio svoju pouku s priznanjem da su oni ljudi koji nisu navezani na materijalna dobra i na svoje bližnje više negoli su navezani na Boga na dobrom putu da postignu vječni život. Bez mnogo mudrovanja tu bismo mogli jednostavno ovako reći: kad čovjek nema ‘previše toga‘, u svakom smislu te riječi ‘previše‘, onda je otvoreniji za Boga, onda se više puta sjeti da mu Bog treba, pa onda nastoji i živjeti po Božjem. A kad čovjek ima svega i više negoli mu stvarno treba, i kad je postigao veliki uspjeh u društvenom položaju, u velikoj je opasnosti da posve zanemari Boga: Bog mu ne treba… i onda lakše promaši put prema vječnom životu. To bismo mogli usporediti s vozačima koji ne prate prometne znakove, niti ograničenja niti putokaze, pa mogu lako doživjeti prometnu nesreću i čak promašiti cilj putovanja kamo su se zaputili. Samo što se vozački promašaji mogu relativno lako i bezbolno ispraviti, dok su životni promašaji često puta nepopravljivi. Osobito onda ako taj promašaj čovjek otkrije tek na prelasku iz ovoga prolaznog života u vječni život.
A stvarno nam je na kraju ovozemaljskog prolaznog života ‘Bogu dati račun‘ – kako smo to i čuli na svršetku dana-šnje Poslanice. Za ulazak u vječni život, za postignuće radosti neba – Bogu nam je dati račun.
