Biti Kristov nije lako – vrijedno je

29. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2015)

Misna čitanja današnje nedjelje neobično su aktualna i u skladu s brojnim događanjima ovih dana u našoj domovini. Svakodnevno na televiziji, radiju i u novinama, gledamo, slušamo i čitamo o pozivima brojnih političara da na predstojećim izborima svoj glas damo baš njima. A i u današnjem evanđelju smo čuli kako se dvojica Isusovih učenika preporučaju Isusu da ih uzme za dva najbliža suradnika. „Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.“ riječi su zamolbe ove dvojice nadobudnih Isusovih učenika. Nisu rekli Isusu da su voljni zalagati se u širenju evanđelja, te radosne vijesti da Bog ljude voli i da zato nemaju razloga odbijati Boga i smatrati Boga ‘smetalom‘ u svojem životu. Nisu spremni širiti Isusov poziv ljudima na ljubav i slogu, na pošteni rad i čestitost u životu, kako bi onda ljudi u što višem stupnju bili Božja stvorenja – ova dvojica Isusovih učenika su samo htjeli uživati u plodovima vlasti. Što naši suvremeni političari žele neka prosudi svatko od nas za sebe.

Na molbu ove dvojice učenika Isus je odgovorio: „Ne znate što ištete.“ Ne znaju zato jer očito nisu spoznali kakvo kraljevstvo Isus želi uspostaviti na zemlji. U zadnjoj rečenici današnjeg evanđelja Isus je dao način življenja i postupanja u tom njegovom kraljevstvu, a to treba biti: služenje ljudima. A pritom Isus to ne traži samo od svojih sljedbenika, on je to već ispunio: on je prvi koji je tako postupao prema ljudima. Ali to Isusovo ‘služenje ljudima‘ nije bilo jednostavno ispunjavanje njihovih želja i planova. Pa Isus je zato i stradao životom jer nije ispunio želje i planove mnogih svojih sunarodnjaka i suvremenika: da ih čudesno hrani, ozdravlja od teških bolesti, i politički oslobodi od okupatorske rimske vlasti. To su brojni Isusovi sunarodnjaci i suvremenici očekivali od Isusa, a brojna čudesa koja je učinio bila su razlog vjerovanja da to Isus stvarno i može učiniti. Isus je očito mogao i to činiti i tako činiti, ali nije.

Ipak, Isus je doista služio ljudima, služio je ali ne na njihov očekivani način. Isus je pokazao najveću ljubav prema ljudima jer je za njih i svoj život dao. A sam Isus je rekao da je ‘davanje života‘ doista ‘najveći znak ljubavi‘ prema bližnjima. A Isus je i svoje tri godine života, dok je naviještao evanđelje, ‘radosnu vijest da Bog ljude voli‘ dao ljudima, a dao je svoj život do krajnjih mogućnosti kad je za ljude na križu i umro! Inače smo mi ljudi malko drukčije usmjereni u svom životu: mi radije želimo da drugi nama služe i voljni smo druge navesti da svoj život daju za nas: bilo tako da svoje sposobnosti, svoj rad i napor, potroše za nas kroz više godina, bilo tako da stvarno i umru umjesto nas. Tako se čovjek ravna i ponaša otkako se grijehom udaljio od Boga i bližnjega svoga.

I da nije Božja ljubav prema ljudima nezamislivo velika, upravo beskrajna, ostali bismo mi ljudi u svojoj gubitničkoj situaciji. Međusobno bismo se gnjavili i gložili od kolijevke pa do groba, a da nam ništa ne bi koristilo. No ta beskrajna ljubav Božja poziva ljude na obraćenje. Prvi korak jest upoznati svoje grijehe, svoje životne promašaje – a Isusov život nam je primjer ljudskog življenja koji trebamo u što većoj mjeri nasljedovati. Drugi korak jest žaljenje za učinjene grijehe i prošnja da nam budu oprošteni. Nakon zadobivenog oproštenja u nas se nastanjuje nova želja i snaga za ostavljanje traga dobra u svom poslu i među svojim bližnjima. To je treći korak.

Svako vrijeme i svaka sredina je sretna to više što ima više ljudi koji znaju i mogu tako živjeti, osobito onda kad to traži podnošenje napora pa i nepravdi. To je ona ‘čaša‘ koju treba piti u svom životu. Sigurno su najbolji primjer takva života brojni roditelji dok se brinu za svoju djecu i odgajaju ih tako da postanu ‘svoji ljudi‘, sposobni i sami zalagati se oko dobra. I opet, i opet. Tu spadaju i svi oni ljudi koji se ne mire s lošom situacijom u društvu: od velikog društva jedne države, pa do najmanjeg društva jedne obitelji. Svoje ljude, kršćane, Isus jednostavno zove da se tako ponašaju: kako onda ona dvanaestorica apostola tako i mi, sadašnji kršćani u 21. stoljeću.

Kratki odlomak Poslanice Hebrejima prenio nam je poruku da naši napori i muka nisu Bogu strani jer je to sve na svojoj koži iskusio Bogočovjek, Isus Krist. I Isus je bio ‘svime iskušavan, osim grijehom‘. Isus je grijeh i pobijedio plaćajući ogromnu cijenu: žrtvovao je život do kraja u smrti na križu. Zato taj Isus može i onima koji su sada iskušavani pomoći da jednako pobijede – plaćajući cijenom trpljenja raznih vrsta. Nerijetko se svakom čovjeku čini da je njegovo trpljenje nekako najveće – a valjda zato jer je njegovo, jer to taj čovjek mora podnositi.

Mi smo kršćani, kako nekada tako i sada, Božji predstavnici u ovome svijetu – nekakva Božja reprezentacija – pozvani da i u trpljenju budemo sposobni sačuvati čast Božjih stvorenja. Posve je sigurno da nas Bog, koji nas dobro poznaje, neće opteretiti većim teretom nego što da ga mi možemo nositi… ali je jednako tako posve sigurno da bi svatko od nas želio da taj teret bude što lakši. Pa zahvalimo Bogu za svu jakost koju nam daje da svoj životni teret možemo nositi, molimo ga i za daljnju potporu u nošenju životnih tereta i teškoća koji su pred nama, a mi za njih još niti ne znamo. Tko ustraje do konca taj će se spasiti: taj će u nebo doći.