Advent nas prema vječnosti usmjeruje

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(C-2015)

‘Padaj s neba roso sveta‘ su početni stihovi pjesme s kojom svake godine započinjemo adventsko vrijeme, a to je ujedno i početak nove crkvene liturgijske godine. Ne treba nas zbuniti što se početak crkvene godine ne poklapa s početkom kalendarske godine, jer niti školska godina za učenike, pa akademska godina za studente, i na kraju natjecateljska godina za razne sportove – nogomet kao najpoznatiji sport – se ne poklapaju s kalendarskom godinom. Opet ćemo kroz jednu godinu, crkvenu liturgijsku godinu, biti pozivani da razmišljamo o Božjem uključenju u ljudsku povijest, uključenju koje se zbilo na posve nevjerojatan, a još manje očekivani način: da je i Bog postao čovjekom. No, neće to biti samo sjećanje, niti samo osjećajno proživljavanje… bit će to i naše osobno uključivanje kroz sakramente u plodove Božjeg silaska među ljude.

Svaka sv. misa je sakramenat Božje nazočnosti među ljudima, i to trostruke nazočnosti: po riječima koje se čitaju i slušaju, po nazočnim slaviteljima i po posvećenom kruhu i vinu koji se na sv. misi blaguju. Hajde da sad malo ponovimo, ili iznova naučimo, osnove vjeronauka o Isusovoj nazočnosti među nama ljudima.

Svoju vjeru da je Krist nazočan po riječima Sv. pisma, koje se čitaju na misi, izričemo onda kad nam na kraju čitanja bude rečeno ‘riječ Gospodnja‘ mi odgovorimo ‘Bogu hvala‘, a nakon čitanja evanđelja odgovorimo ‘slava tebi, Kriste‘. Bogu hvala i slava Kristu što su nam govorili, što su nam uputili svoje riječi. Da pak je Bog prisutan po zajednici okupljenih vjernika znamo po tome jer je Isus rekao da je i on nazočan tamo ‘gdje su dvojica ili trojica skupljeni u njegovo ime‘. Nas je na sv. misi još i više nego samo dvojica ili trojica, a doista smo i skupljeni u Isusovo ime, inače bi bili negdje drugdje – dakle je i On među nama. A da se Isusova prisutnost ostvaruje u posvećenim prilikama kruha i vina znamo po tome što je Isus na posljednjoj večeri nad kruhom i vinom rekao da je to ‘njegovo Tijelo i Krv‘ i da to ‘činimo njemu na spomen‘. Moramo priznati da takva Božja nazočnost baš i nije nešto spektakularno za ljudska osjetila: za one koji često sudjeluju u sv. misi to je tako obično, a za one koji su rijetko na misnom slavlju nešto čudno i poprilično nerazumljivo.

A može biti poprilično čudno što smo danas, ‘na početku‘, na početku nove crkvene godine, u misnim čitanjima slušali poruku ‘o svršetku‘, o svršetku svijeta. Zapazimo dobro: Isus ne govori o propasti svijeta nego o promjeni svijeta kakav je ljudima poznat. Kad bi Isus govorio o propasti svijeta, onda valjda ne bi rekao svojima, dakle nama kršćanima, da ‘podignemo glave kad se to sve bude zbivalo jer se približuje naše otkupljenje‘. Ono što propadne ne može biti otkupljeno jer onoga što je propalo jednostavno više nema. Dakle Isus ne najavljuje ni propast svijeta ni propast ljudi. Isus najavljuje promjenu. Izgleda da nam se odmah na početku želi reći: ‘kamo nam je stići‘. Kamo nam je stići kad iz ovog i ovakvog svijeta iziđemo. Takva Isusova najava može biti iz dva glavna razloga: jedan je taj da ne živimo tako kao da ćemo vječno ovdje ostati, a drugi je razlog taj da nas možebitne nevolje i teškoće tako ne obeshrabre da padnemo u očaj.

Svojim rođenjem smo započeli putovanje ovim svijetom… na tom životnom putovanju imamo različite planove i želje: u mladosti ih je puno i sve izgleda ostvarivo. A onda nas život pouči da tome nije baš tako: nešto uspijemo ostvariti u potpunosti, a nešto samo djelomice. A poprilično toga nam ostane i neostvareno. Iz raznih razloga i uzroka. Pritom više puta spoznamo da nam i oni u potpunosti ostvareni planovi i želje nisu donijeli očekivanu životnu radost, a neki neostvareni planovi i želje ipak nisu ugušili životnu radost. K tome je i nešto novoga i neplaniranoga što se u našem životu zbilo čak pridonijelo i većoj sreći i zadovoljstvu. Netko ima vlastite primjere takvih životnih događanja, a netko to primjećuje kod svojih bližnjih.

Ako nam adventsko vrijeme ukazuje na cilj našega života, onda počinjemo shvaćati da i cijeli naš život jest ustvari zadatak, zadatak kojega treba ostvariti. I na početku gradnje kuće majstori već znaju kako ta kuća mora izgledati premda još puno toga nije dovršeno. Pritom postoji i zakonitost pri gradnji: svaki posao se treba obaviti u svoje vrijeme i u određenoj kvaliteti. Preskakivanje tih zakonitosti gradnje ima za posljedicu nekvalitetnu kuću, a ako su pogreške baš velike nerijetko se kuća i sruši.

Tako i ljudski život ima svoje zakonitosti življenja koje nije pametno preskakivati, ako se život želi kao zadatak ispuniti. Nije nam teško zapaziti da su ponude za način življenja mnogobrojne i raznovrsne – neke čak potpuno suprotstavljene. Te mnogobrojne ponude življenja ipak bismo mogli svrstati u dvije glavne skupine: jedna je skupina takvih ponuda koje računaju i upućuju samo na ono što traje ‘od kolijevke pa do groba‘, a druga skupina su ponude koje računaju i nude način života kojim se doseže i ono iza groba: vječnost. I to sretna vječnost jer nesretna vječnost nije poželjna.

Neki ljudi praktički nikad ne računaju s vječnošću, neki drugi pak to odgađaju ‘za poslije‘: o tome će razmišljati ‘pod starost‘, a sad ipak radije žive ‘po svome‘, bez ‘Božjeg ometanja‘. Najveći nedostatak takvog razmišljanja je to da čovjek nikad ne zna koliku će starost doživjeti, jer sad i mladi ljudi imaju preko 60 godina, a i mala je vjerojatnost da će se netko ‘pod stare dane‘ htjeti zanimati za ono što mu cijeloga života nije bilo važno.

Dakako, nije mali broj i onih ljudi koji cijeloga života računaju s vječnim životom, a da pritom ne zapuste brigu za ovaj život. Zato se nastoje cijeloga života ravnati prema uputama Onoga koji je stvorio i zemaljski i vječni život: svjesni svojih nedostataka i grijeha i oslonjeni na Božju ljubav i dobrotu. Zato često na nedjeljnim misnim slavljima slušaju primjere iz bliže ili daljnje ljudske povijesti o Božjoj ponudi i ljudskom odgovoru na Božju ponudu – kako bi u tim primjerima, pozitivnim i negativnim, prepoznali sličnost svojih životAdvent nas prenih prilika i neprilika.

Ovaj advent je istinska prilika da si malo posložimo životne prioritete: što je vrijedno, što je vrednije i što je najvrednije.