Božić – Bog se snizio da nas ljude uzvisi
B O Ž I Ć
(C-2015)
Božić je, kaže nam samo ime tog blagdana: ‘mali Bog’, Bog koji se ne pravi važan u svojoj veličini i moći. Božić je ‘mali Bog’ koji je u čovjeku Isusu samoga sebe sveo na ‘razinu očiju‘ da bi ga ljudi mogli vidjeti; Božić je ‘mali Bog’ koji je u čovjeku Isusu samoga sebe sveo na ‘razinu ušiju‘ da bi ga ljudi mogli čuti; Božić je ‘mali Bog’ koji je u čovjeku Isusu samoga sebe sveo na ‘razinu tijela‘ da bi ga ljudi mogli dotaknuti.
Malo prije smo čuli odlomak iz Poslanice Hebrejima kako je Bog više puta i na više načina, po prorocima, progovarao ljudima, da bi konačno progovorio po svome Sinu. Jednostavno bismo mogli reći: ‘skužio je Bog da ga mi ljudi ne kužimo‘. Kroz sve vrijeme ljudske povijesti bio je Bog uporan u slanju brojnih proroka koji su prenosili njegovu poruku ljudima, trajalo je to stoljećima. Mnoštvo je poruka preneseno ljudima i po raznim događajima: lijepim i ružnim, radosnim i tužnim, ali to sve često nije dopiralo dalje od ljudskih očiju i ušiju – srca su ostala zatvorena. I onda se dogodilo ono najbolje i najljepše: Bog je sišao među ljude. I to silaženje među ljude, spuštanje na ljudsku razinu, nije se dogodilo u zastrašujućem spektaklu nego u običnom, nezamjetljivom događaju rođenja jednog djeteta, događaju kojega su prvi primijetili i vjerom dohvatili oni najmanji – pastiri s betlehemskih poljana – ljudi koji su bili toliko mali, toliko na rubu društva da su svoje dane provodili s ovcama na paši, a svoje noći s ovcama u špilji, špilji koja je tako postala štala.
Da je onda bilo radija i televizije, da je onda bilo tiskanih novina, nigdje, ama baš nigdje to ne bi bilo zabilježeno, a taj događaj je u svojoj osnovi razdvojio cijelu ljudsku povijest: na vrijeme prije Isusovog rođenja i na vrijeme poslije Isusovog rođenja. Jedno vrijeme se govorilo da je to vrijeme ‘prije nove ere‘ i da je to ‘vrijeme nove ere‘, kako bi se izbjeglo spominjanje Isusa Krista. S tim da nigdje nije bilo rečeno: u čemu je to novina nove ere?! Ali i u toj želji da zaobiđu Isusa, zapravo su rekli veliku istinu: nova era je u tome što je u tom ‘novom vremenu‘ Bog tako sjedinjen s čovjekom da je postao Bogočovjek. Možda je zgodno zamisliti si: koliko je ta skromna pojavnost u suprotnosti s danas osvijetljenim gradovima i selima: gdje se to ponegdje pretvara u pravi svjetlosni spektakl koji dolaze gledati i ljudi izdaleka. No, da li osim brojnih žaruljica, ovako i onako isprepletenima i u raznim bojama, da li tu ima i Isusa?!
Bog je postao čovjekom da bismo u njemu prepoznali svoj izvor: odakle smo; Bog je postao čovjekom da bismo prepoznali svoj smisao i svoju vrijednost; Bog je postao čovjekom da bismo od njega naučili kako je uistinu vrijedno ‘biti čovjek‘. Bogočovjek rođen u betlehemskoj štali – koju mi često zovemo umanjenicom: ‘štalicom’, da bismo tako umanjili neprimjerenost toga mjesta gdje se Bogočovjek rodio – Bogočovjek rođen u betlehemskoj štali pokazuje da kao čovjek ne vrijediš po tome ‘koliko imaš‘ nego po tome ‘što jesi‘: po tome koliko si božji stvor. O, koliki se ljudi danas jako trude ‘puno imati‘, a kako se malo trude ‘puno biti‘: ‘biti čovjek‘, biti božji stvor.
Bog je postao čovjek bez reklame koja bi o tome ‘vrištala‘; Bog je postao čovjek u jednostavnosti malenog gradića Betlehema, posve nevažnoga u izraelskom kraljevstvu onoga doba, izvan buke i strke ljudi. Zato vrijednost Božića nije u ukrasima i lampicama nego u čovjeku kojemu je Bog došao. Tko tako živi Božić neće mu nestati božićne radosti ni onda kad se ukrasi skinu i lampice pogase.
Jutarnja božićna misa u evanđelju pripovijeda o ambijentu, o okolnostima u kojima se dogodilo Isusovo rođenje, a već istoga dana misa poldanjica u evanđelju govori o dubokoj promjeni koja je nastala za ljude time što je Bog postao i čovjekom. Od tada je Zemlja naš zajednički dom: i Božji i ljudski.
Spominjanje mjesta Isusova rođenja, kao i onodobnih vladara, a što se čita u evanđelju polnoćke, želi nam posvjestiti da Isus nije mit ili ideja, samo lijepa priča nego središte vremena i sudionik zbivanja u ljudskoj povijesti, u ljudskom trajanju. Mnogi možda ne znaju da su pastiri onog vremena uistinu bili ljudi na rubu društva, posve prezreni: tako da se njihovo svjedočenje nije ni na sudu priznavalo. I, eto, usprkos takvih nepouzdanih svjedoka radosna vijest o Božjem silasku među ljude se proširila: ne samo u onom vremenu i ne samo po ondašnjoj okolici nego traje sve do naših dana – već puna dva tisućljeća, i dosegla je praktički ‘sve kutke ovoga svijeta‘. Mi ljudi trebamo biti Bogu zahvalni na njegovom utjelovljenju među nama, jer tako smo postali baštinici božanskoga života.
I zato se, praktički već protekla, ova 2015. godina neće utopiti u ništavilu svemira nego nam je bila pružena šansa da svojim životom, svojim riječima i djelima, posvje-dočimo da smo ‘božji stvorovi‘. Rođeni smo kao ‘mali‘, kao djeca potrebna tuđe pomoći, proživimo ovaj život kao ‘veliki‘ sposobni pomagati i dobra djela činiti, da bismo postali ‘najveći i najsretniji‘: s Bogočovjekom Isusom u vječnosti združeni. Bog je u Isusu postao mali, da bismo mi po Isusu mogli postati veliki. I zato smijemo i moramo reći svakom svom bližnjemu: ‘sretan Božić‘.