Sv. Stjepan nas poziva na prepoznatljivost

SVETI STJEPAN

(C-2015)

Božić je prošao, sveti Stjepan je došao. Radost i veselje Božića – odjednom, praktički preko noći – zamijenila je ozbiljnost i žrtva sv. Stjepana. Nad betlehemskim poljanama – jučer, na blagdan Božića – odjekivala je radosna pjesma anđela: „Javljamo vam veliku radost: danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist Gospodin!“ A danas – na blagdan sv. Stjepana Prvomučenika – nam se javlja veliku žalost: „Danas vam je u Jeruzalemu, glavnom gradu, ubijen Isusov učenik Stjepan!“

Jučer smo čuli da se Isus rodio u špilji pretvorenoj u štalu, jer ‘za njih‘ – za Josipa i Mariju, dok još Isus nije bio rođen – ‘nije bilo mjesta u svratištu‘. Ali prije, prije nego su se zatvorila vrata svratišta, zatvorila su se ljudska srca. A kad je ljudsko srce zatvoreno, sve je u životu skučeno. Svega je premalo.

Danas smo čuli da je u ljudskim srcima bio ‘bijes‘ na sv. Stjepana. Djela apostolska doslovce pišu da su ljudi oko Stjepana ‘uskipjeli u svojim srcima‘, odmah zatim su ‘zatisnuli svoje uši‘, zatisnuli su ih da ne čuju pozive na ljubav i dobrotu. Naime, Stjepan je propovijedao ljubav i dobrotu koju je Bog podario ljudima po Isusu Kristu koji je za ljude živio i umro, i koji je uskrsnuo i tako i mržnju i smrt pobijedio. Budući da su mnogi od tih ljudi koji su slušali Stjepana sudjelovali i u iskanju Isusove smrti, to im je bilo nepodnošljivo sve ono što je Stjepan govorio o tom istom Isusu. Osobito nisu mogli podnije Stjepanove riječi da Isusa vidi u nebu, s desne Bogu. Nisu mogli podnijeti to da su od Boga ljubavlju i dobrotom obdareni, a oni su mržnjom i smrću na taj Božji dar uzvratili.

Zatvorili su i ‘ogrubili‘ svoje srce i zato im sada više nije bilo teško bacati kamenje na čovjeka koji ih na to podsjeća, bacati ga tako dugo dok čovjek ne umre. A prije nego je umro sv. Stjepan, umro je čovjek, čovjek kao ‘božji stvor‘ u tim ljudima koji su okruživali sv. Stjepana.

A nije to tako bilo samo u vrijeme sv. Stjepana – tako je to uvijek među nama ljudima: kad se u svojoj nutrini toliko promijenimo kao da više i nismo ‘božji stvorovi‘, onda ni drugi ljudi, naši bližnji koji su jednako tako božji stvorovi, nisu više naša braća i sestre nego ljuti suparnici kojih se treba na bilo koji način riješiti. Ovih dana gledamo, slušamo i čitamo o takvoj ljudskoj grubosti.

Pažljiviji slušatelji današnjih misnih čitanja su mogli zapaziti da je među mnoštvom koje je kamenovalo sv. Stjepana bio i mladi Savao. Upravo zbog svoje mladosti on nije mogao aktivno sudjelovati u kamenovanju nego se, u znak svoje podrške i odobravanja onoga što se činilo, ponudio čuvati odjeću onih odraslih koji su Stjepana kamenovali. Naime, kako su tada Židovi nosili široke haljine to bi im one smetale pri bacanju kamenja, pa su ih svukli i odložili do nogu mladoga Savla. Uskoro je Savao postao punoljetan, postao je dovoljno star da bude aktivni progonitelj kršćana. Mi sada već znamo da je njegovo proganjanje kršćana trajalo sve do onoga događaja pred vratima grada Damaska, kada je u viđenju susreo uskrslog Krista. Taj susret je bio tako žestok da je Savao pao na zemlju i da je obnevidio: tri dana je bio posve slijep za događanja oko njega. U ta tri dana dogodio se potpuni obrat: žestoki progonitelj postao je žestoki apostol, propovjednik Krista uskrsloga. Iz toga se dade zaključiti kako je mučenička smrt sv. Stjepana bila sjeme za rast novoga kršćanina.

I danas je tako: kad kršćani olako ne odustaju od svoga kršćanskog života, onda posiju oko sebe sjeme novih kršćana. Pa doista je tako: kad netko vidi da je neki čovjek spreman za svoje uvjerenje trpjeti, podnositi i očite nepravde na koje ne uzvraća jednakim ili većim nepravdama, onda se jednostavno zainteresira: pa što tom čovjeku, tom kršćaninu, daje snagu da tako postupa, da na zlo ne uzvraća zlim?!

Naime, kako da se netko oduševi, ili barem zainteresira, za nešto što nije važno? Ako kršćanima nije važno kršćanski živjeti, kako i zašto bi im se netko htio pridružiti?! Pa onda su ti kršćani jednaki onima koji nisu kršćani. Evo par primjera: ako kršćanski mladić i djevojka godinama žive skupa i ne žele se vjenčati, premda nemaju za to zapreka; ako kršćani idu nedjeljom u trgovinu makar su to sve mogli kupiti i dan prije; ako kršćani psuju Boga i jednako su nepošteni u svom poslu kao i oni koji nisu kršćani… zašto bi netko htio postati kršćaninom?! Ionako se u praksi života onda ničim ne razlikuju jedni od drugih.

I zato, dok se divimo sv. Stjepanu, dok slavimo toga mučenika za vjeru, pronađimo ‘slabe točke‘ svoga kršćanskog načina života, pa nastojmo nešto promijeniti na bolje. Bit će nam to na čast, bit će nam to na rast u vjeri, a posve sigurno ćemo postići i više osobnog zadovoljstva. Primjer sv. Stjepana neka nam u tome bude nadahnuće i pomoć.