Obitlelj je Božji izum i Božji dar čovjeku

SVETA OBITELJ

(C-2015)

Prva nedjelja po Božiću uvijek se slavi kao Nedjelja svete Obitelji. Razlog je vrlo jednostavan: svojim rođenjem u obitelji Marije i Josipa Isus je posvetio sve obitelji. Tako je obnovio onu vrijednost koju je Bog dao u početku ljudskoga roda rekavši ljudima da se ‘plode i množe i napuče Zemlju‘. Zato se obitelju ne mogu zvati one zajednice koje po svojoj karakteristici ne mogu ‘napučiti Zemlju‘: muškarac i muškarac, ženska i ženska, jednostavno ne mogu ispunjavati Božji nalog dan ljudima. Iskustvo nam govori da ima i muško-ženskih parova koji također ne mogu imati poroda, iz raznoraznih razloga. Ni takvi parovi nisu manje vrijedni niti krivi, premda su mnogi od njih zbog toga poprilično nezadovoljni, a nerijetko i nesretni. Zašto je to tako mi jednostavno ne možemo znati nego samo s više ili manje povjerenja u Boga takvo stanje prihvatiti i onda na drugim poljima života svoj doprinos ljudskom rodu dati.

Malo prije smo u evanđelju čuli kako ni ta Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa nije bila izuzeta od nesporazuma i problema. Svi roditelji se mogu poprilično lako uživjeti u brigu i muku koju su proživljavali Marija i Josip kad su po povratku s hodočašća u Jeruzalem shvatili da ne znaju gdje je dječak Isus. Imao je tek dvanaest godina i prvi put je bio u velikom, glavnom gradu Jeruzalemu, i to u vrijeme velikih gužvi koje stvaraju brojni hodočasnici. Evanđelje kaže da su ga tri dana tražili. Bili su to posve sigurno teški dani za Mariju i Josipa, puni brige u kakvoj će situaciji pronaći dječaka Isusa, i da li će ga uopće pronaći. Dio njihove muke pokazuju nam Marijine riječi upućene Isusu: „Sinko, zašto si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.“ A onda im dječak Isus odgovara neobične riječi: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Vrlo je vjerojatno da te Isusove riječi nisu ni Marija ni Josip mogli u to vrijeme razumjeti. Evanđelje samo jednostavno navodi da je Marija ‘sve ove uspomene brižno čuvala u svome srcu‘.

Daljnji tekst evanđelja kaže da se Isus vratio s Marijom i Josipom u Nazaret i ‘bijaše im poslušan‘. Dakle, i ove neobične riječi Isus nije rekao iz prkosa, niti iz pobune protiv roditelja, nego iz svijesti svoje službe koju tada ni Marija ni Josip još nisu znali. Ma znali su i Marija i Josip da je Isus netko ‘poseban‘: Mariji je to rekao anđeo Gabrijel već kod navještenja, a Josipu je posebnost toga dječaka najavio anđeo prigodom ukazanja u snu. Bilo je to onda kad se Josip mučio što da učini i kad je snovao da Mariju otpusti. Josip je svoje snovao, a Bog mu je u snu ponudio rješenje. I sv. Josip je Božje rješenje prihvatio kao svoje. Dakle, znali su i Marija i Josip da je Isus poseban, ali nisu znali pojedinosti te Isusove posebnosti.

Evanđelje završava riječima da je Isus u Nazaretu ‘napredovao u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi‘. To je poziv svim obiteljima: roditeljima da vode obzirnu brigu za svoju djecu, djeci pak je to poziv da ne misle da su brzo nadišli roditeljsku brigu i mudrost kojima ih žele voditi u njihovu životu.

Red je da malo razmislimo i o jednoj drugoj, posve ljudskoj obitelji – obitelji u kojoj nije bilo Bogočovjeka Isusa – obitelji o kojoj nam pripovijeda biblijski odlomak današnjeg 2. misnog čitanja. Bila je to obitelj Elkana i Ane kojima se rodio dječak Samuel. Ime Samuel znači ‘izmoljen od Boga‘. U tekstu koji prethodi današnjem misnom odlomku, a kojega mi nismo čitali, opisano je kako je Ana s velikom vjerom molila da joj Bog podari dijete. Na takvu vjeru Bog je odgovorio čudom tako da je Ana začela i rodila dijete već u poodmakloj dobi svoga života. Zato je ona bila uvjerena da je to dijete Božji dar i zato je smatrala posve normalnim da to dijete i pripadne Bogu. Pritom je čekala da dijete poraste toliko da o njemu mogu voditi brigu i dalje ga odgajati i oni ljudi koji mu nisu roditelji. I tako ga je odvela Božjem čovjeku proroku Eliju da ga vodi i odgaja u poslušnosti Bogu: da bude sposoban prepoznati Božja nadahnuća i po njima se u životu ravnati.

I tu si opet roditelji mogu zamisliti s koliko je boli u srcu majka svoje, ipak još uvijek malo, dijete odvela iz kuće i predala ga tadašnjem proroku Eliju. U dubini svoje duše majka Ana je znala razlog zašto to čini: bila je uvjerena da je to dijete Božji dar pa da zato ni u daljnjem životu to dijete neće rasti bez Božje brige o njemu – naravno, brige koja će ići preko ljudi. Danas nismo čuli, ali u Bibliji dalje piše da je taj mali Samuel postao veliki prorok koji je prenosio Božju poruku: ne samo ljudima svoga vremena nego je ta poruka zapisana i dopire sve do naših dana, kroz više tisuća godina.

Evo, kako su obitelji velike i važne stvarnosti za ljude. Uz Božju pomoć i nadahnuće, a po sudjelovanju ljudi, u tim obiteljima mogu izrasti značajni ljudi koji će biti od koristi za svijet u kojem žive. I danas Bog treba takve obitelji.