Po krštenju smo postali ‘kristići’ koji moraju rasti

KRŠTENJE ISUSOVO

(C-2016)

Mudraci s Istoka su došli, darivali Isusa i otišli ‘drugim putem‘ u svoju zemlju. Tako smo spoznali da je Bog svoj dola-zak među ljude objavio i ljudima koji nisu poznavali biblijske tekstove, koji su taj dolazak najavljivali, nego su proučavali prirodu. Njihova zainteresiranost za ono što se zbilo bila je plodonosnija od knjiškog znanja brojnih Jeruzalemaca. Jeruzalemci su znali puno toga, ali su malo toga poduzeli da podupru svoje znanje, a mudraci s Istoka su znali malo, ali su sve poduzeli da se uvjere u svoje znanje. Tako su nam ‘mudraci s Istoka‘ trajni poziv i nadahnuće da budemo poduzetni: kako u pridobivanju materijalnih dobara potrebnih za život, tako i u dozrijevanju u duhovnim dobrima koje nam daju smisao svega što činimo i što jesmo.

Mi jesmo božja stvorenja koja smo po sakramentu krsta pozvani i osposobljeni u svom životu ostavljati ‘trag dobra‘. Naše krštenje ima svoj temelj u krštenju Isusovu koje se zbilo u rijeci Jordan po Ivanu Krstitelju, kako smo to čuli u kratkom opisu evanđeliste Luke.

Na početku evanđelja smo čuli kako je Ivan Krstitelj pobudio veliko zanimanje svojih suvremenika koji su došli na pomisao da bi taj Ivan mogao biti ‘Krist’. Za sve Židove Krist je bio najavljeni i očekivani Spasitelj čiji se pojavak iščekivao stoljećima. Svojim životom, riječima i djelima, Ivan je pred ljudima stvorio dojam da bi on mogao biti taj očekivani Krist. No Ivan nije iskoristio trenutnu popularnost da bi sebe predstavio onim što nije nego je posve jasno rekao da ‘za njim dolazi jači od njega‘. Da barem približno naznači koliko je taj koji za njim dolazi jači od njega, Ivan je upotrijebio za svoje suvremenike razumljivu sliku: „Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući.“ A to su u ono vrijeme sluge činile svojim gospodarima. Dakle je Ivan manji pred Kristom negoli što je sluga pred gospodarom. U naše vrijeme, kad se svi ljudi smatraju više-manje jednakima, ta slika baš i ne nosi onu poruku koju je imala u vrijeme Ivana Krstitelja.

Vrijedno je zapaziti da Isus nije na krštenje došao u pratnji većeg ili manjeg broja ljudi – jednostavno se pomiješao u mnoštvo koje je okruživalo Ivana. U naše vrijeme dijete na krštenje doprati veći broj ljudi, poslije ih na krstitkama bude još i više, ali poslije krstitki mnogima posve zamre kršćanska vjera u koju su upravo učlanili svoje dijete. A učlanjenje u kršćansku vjeru je nešto izuzetno važno. Čuli smo kako je kod Isusova krštenja ‘glas s neba‘ objavio i potvrdio identitet toga novokrštenika Isusa: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“I svaki krštenik je Božja milina.

Ivan Krstitelj je krstio vodom na oproštenje grijeha sve one ljude koji su spoznali svoju grešnost, koju su htjeli utopiti u Božjem milosrđu praštanja. Isus se nije dao pokrstiti zato da mu se oproste grijesi – jednostavno ih nije imao – nego je tako htio pokazati svoju posvemašnju solidarnost s grešnim ljudima: onima onda, i nama danas – sa mnom i s tobom.

Vjerujem da je mnogima od nas poznato da je nakon krštenja Ivan otišao u pustinju na četrdeset dnevnu pripravu za službu koja je bila pred njim. A tu svoju službu za ljude Isus i danas vrši u svijetu. Svojim uskrsnućem i uzašašćem na nebo Isus nije jednostavno otišao na dugi godišnji odmor s kojeg će se jednom vratiti i prorešetati ljude pitanjima ‘kako su i za što su potrošili svoj život‘: svoje sposobnosti koje su im bile dane za njihove okolnosti života. Da nas Isus doista nije napustio uvjeravaju nas njegove riječi prije uzašašća: „Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ Vidimo da svijet još nije završio svoje postojanje, jer mi smo tu – i Isus je tu.

U času našega krštenja mi smo se s tim Isusom susreli tako jako da smo postali mali ‘kristići‘. Tada je u nas posijana ‘klica vjere‘ za koju su roditelji i kumovi obećali da će je njegovati i uzgajati tako da donese ploda. Jednom prilikom je Isus rekao da netko urodi ‘tridesetostruko, netko šezdesetostruko a neko stostruko‘. Dakle, ne moramo svi donijeti jednaki plod, ali ne smijemo biti ni besplodni!

Eto tu je sad pravi podsjetnik, pa i pitanje, za sve roditelje i kumove: koliko su ozbiljno dali to obećanje i koliko ozbiljno to obećanje ispunjuju?! Postoji narodna izreka da se ‘volovi vežu za rogove, a ljudi za riječ‘. Ljudi koji održe svoju riječ, osobito u teškoći, smatraju se čestitima… oni koji olako pogaze svoju riječ smatraju se lažljivcima i prevrtljivcima. Zato je ozbiljno pitanje današnjim roditeljima i kumovima: da li to obećanje na krštenju daju ozbiljno ili površno? Sad je to čak ozbiljnije pitanje nego nekad, jer nekad je okolina, društvo, pomagalo u kršćanskom odgoju na razne načine: bilo je normalno da se nedjeljom ide na sv. misu: tamo se puno toga dobroga čuje, a nešto i u glavi ostane… da se mladi vjenčaju, da se bolesnima pozove svećenik, da se nedjeljom ne ide u trgovinu nego da se obitelj druži… (u TV-dnevniku na Tri kralja vidjeli smo jednu mamu kako sa svojim sinom čeka na ulazak u igraonicu nekog trgovačkog centra, a druga je sva ozarena pričala kako se je dijete lijepo zabavljalo u takvoj igraonici – dakle su te mame i rijetku nedjeljnu priliku da budu s djecom propustile pa su i taj bogomdani blagdan svatko za sebe proživjeli…), još ne tako davno bilo je također normalno da se za svoje grijehe ljudi kaju i ispovijedaju, a ne opravdavaju… i dalo bi se još i još nabrajati.

U obavljanju bilo kojeg posla iskustvo nas uči da se i uz najveći napor ne postigne uvijek jednaki uspjeh, ali onda čovjek ima barem utjehu i opravdanje: da se je ozbiljno trudio. Takvo iskustvo osobito imaju razni sportaši koji nerijetko i uz veliki trud postignu mali uspjeh. Ali ako se i ne trude, onda im i gledatelji i treneri zamjeraju i prigovaraju.

Isto tako je vrijedno prigovora dati pokrstiti djecu, a onda se nimalo ne truditi da ‘mali krštenici‘ postaju polako ‘veliki kršćani‘, i stasom i životom. Naravno, uz pogreške i popravke. U svakom pokrštenom čovjeku je posijana ‘klica vjere‘, koja mora rasti i razvijati se da u životu donijela što više plodova.

Da bi klica donijela roda mora biti njegovana: zalije-vana i suncem obasjavana. Tako i naša klica vjere mora biti Bogom obasjavana i molitvom i sakramenitima zalijevana da bismo plod sretne vječnosti postigli.