Istina je veća od naše spoznaje – Božji smo i od Boga smo ljubljeni

3. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

Isus je ljudima donio radosnu vijest da ih Bog neizmjerno ljubi, a svojim sudjelovanjem u jednoj svadbi i sam se Bogočovjek Isus s ljudima raduje. Dakle Bog nije ljudima jalan na radosti nego ih i iz neprilike spašava. Slušali smo o tome prošle nedjelje.

U evanđelju današnje nedjelje susrećemo Isusa u sinagogi u Nazaretu, gradu svoga odrastanja. Evanđelist Luka piše da to nije bio prvi Isusov dolazak u sinagogu – on je to običavao svake subote u raznim sinagogama. Sinagoge su za Židove ono što su nama kršćanima crkve i kapele: mjesta molitve i susreta s Bogom. Ali ovaj put se dogodilo nešto izvanredno u nazaretskoj sinagogi: sam je Isus pročitao jedan kratki odlomak iz Knjige proroka Izaije, odlomak koji najavljuje pojavak ‘blagovjesnika siromasima, koji će proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje‘. Ne znamo kakvim glasom je te riječi Isus čitao, ali smo čuli da je nakon toga u sinagogi nastao tajac i svi su gledali u Isusa. I onda je rekao riječi koje su morale neobično milozvučno odzvanjati u njihovim ušima: ‘Da se je danas to ispunilo‘. Jer te su Izaijine riječi najavljivale dolazak nekoga moćnoga, upravo božanski moćnoga… ako će moći vratiti vid slijepima. To onda znači da se Božje obećanje ispunjuje, i to baš u njihovu gradu.

Očito su već u vrijeme Luke evanđeliste među Židovima kolale razne priče o Isusovom životu i radu. Dosta toga je već bilo i zapisano, kako to i piše evanđelist Luka na početku svoga evanđelja. I onda se on potrudio za svoga prijatelja – vrlog Teofila, kako ga je oslovio u svom evanđelju – ‘sve po redu napisati‘. Zato nije ništa istinski senzacionalnoga kad se u naše vrijeme pojave razni napisi da je ‘tu i tu‘ pronađeno neko novo evanđelje koje o Isusu govori ovako i onako: uglavnom drukčije nego što to govore četiri evanđelista koji su uvršteni u spise Novoga zavjeta. Pa, eto, i evanđelist Luka piše da ima već dosta toga, i svakakvoga, pa se stvarno nije lako snaći što je istina a što je ljudska mašta ispisala. U svoj toj šumi raznih napisa o Isusu morao je nastupiti Duh Sveti i nadahnuti vođe Isusovih učenika da prepoznaju: što je u tim spisima božanska poruka, a što je ljudsko umovanje. Dakle, upućeni kršćani znaju da osim tekstova Svetoga pisma Novoga zavjeta ima još podosta tekstova pod raznim imenima i naslovima koji govore o Isusu drukčije, toliko drukčije da to više nije Božja poruka u ljudskim riječima prenesena, nego ljudsko umovanje.

A u 1. misnom čitanju smo čuli s koliko su pozornosti i pobožnosti i mnogo godina prije Isusa Židovi slušali Božju poruku. Nisu oni tada bili ni u sinagogi ni u crkvi nego na trgu. I to ‘od ranoga jutra do podneva‘. Dakle znatno više negoli što nedjeljne sv. mise traju. Zanimljivo je zamijetiti da je već i onda, kad još nije prošlo puno vremena otkad je ta Božja poruka bila zapisana, ipak bilo potrebno ‘tumačiti ljudima‘ što im to Bog poručuje. Onda nije čudno ako i nama, nekoliko tisuća godina poslije, podosta toga u Bibliji Staroga zavjeta nije lako razumjeti. I nerijetko se doista mogu čuti ili čitati zgražanja ili ismijavanja pojedinih ljudi nad tekstovima Biblije koje su pročitali, ali ih nisu razumjeli. Nisu uspjeli u tim tekstovima, poneki put doista čudnim, prepoznati Božju poruku. Toliko je ta Božja poruka zaogrnuta ljudskim pojmovima onoga vremena kad je zapisana da je kasnijim generacijama nerazumljiva ili barem čudna. No, kako je Božja poruka ljudima ipak ‘svevremena‘ to je onda potrebno proučiti okolnosti i mentalitet ljudi onoga vremena kad je poruka zapisana. Nije poruka kriva nego je, slikovito rečeno: ‘komplicirano zamotana‘. I treba je znati ‘odmotati’.

Evo za to ‘odmatanje poruke‘ jednog najjednostavnijeg primjera: kad maloj djeci upućujemo poruku da paze da se ne opeku na vrućoj peći, štednjaku ili pegli, onda im to reknemo drugim riječima nego što na to isto upozoravamo odrasle ljude. Riječi jesu druge, ali je poruka ista.

U odlomku Poslanice Korinćanima, koji smo malo prije čuli kao 2. misno čitanje, apostol Pavao piše poruku da su svi ljudi istoga dostojanstva pred Bogom premda nisu svi jednaki u svojim sposobnostima i naravima. Apostol Pavao je za to upotrijebio sliku ljudskoga tijela koje ima mnogo različitih udova, a ipak sačinjavaju jedno tijelo. On navodi konkretne primjere svoga vremena o jednakosti ljudskog dostojanstva, primjere koji su onda bili razumljivi, i pritom vrlo hrabri. Pavao tvrdi da su Židovi i Grci, a to zapravo znači svi ljudi koji nisu židovske vjere, jednaki ako su kršteni u Ime Isusovo. Bilo je hrabro to onda reći Židovima jer su oni sebe smatrali privilegiranima pred Bogom… a on piše da su jednaki. A robove onog vremena ljudi su smatrali doista manje vrijednima od njihovih gospodara… i zato je opet bilo hrabro reći: ne, niste vi gospodari više vrijedni od vaših robova: kad ste kršteni, i vi gospodari i vi robovi, djeca ste Božja. I svi mi ovdje okupljeni jesmo ‘djeca Božja’ kojoj Bog kao dobri otac nudi vječni život u radosti neba.

To je tako nevjerojatna ponuda da mnogim ljudima izgleda nestvarna, čak zavaravajuća. No, onima koji se s Bogom druže u molitvi i sakramentima, ta Božja ponuda je sve prihvatljivija i sve stvarnija. Pa, konačno, tako je i među nama ljudima: s kim se to više družimo to više prijateljima postajemo. Evo jednog zanimljivog primjera.

Nedavno sam gledao na televiziji intervju s jednom američkom Židovkom, koja se bavi proučavanjem povijesti pa je proučavala i sudbinu Židova u ovim krajevima. Tako je onda proučavala i djelovanje kardinala Stepinca u to vrijeme. I novinar ju je pitao ‘zašto se baš zainteresirala za proučavanje kardinala Stepinca’. Odgovorila je kako je slučajno negdje pročitala da je taj kardinal pomagao Židovima u ratu. Njoj je pak bilo nestvarno, nezamislivo, da bi jedan katolički biskup pomagao Židovima… pa se je zainteresirala ‘da li je to doista tako bilo’. I uvjerila se da je istina: katolički biskup je doista pomagao i pomogao mnogim progonjenim Židovima.

To je poziv i poticaj svima nama, svakome od nas, da bolje upoznajemo svoje bližnje i da se za njih brinemo. Nedjelja nam je bogomdani blagdan da se družimo u obitelji, s prijateljima i znancima – i u sv. misi sa samim Bogom. I znat ćemo da smo i mi i naši bližnji toliko vrijedni božji stvorovi da nam se Bog u ovom životu za suputnika i pomoćnika nudi, a za svu vječnost Bog ljudima i nebo nudi. Svaka nedjelja nas doista podsjeća i obnavlja u našem ljudskom dostojanstvu.