Bog nas ljubi i kad ne čini čuda

1. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2016)

Tko je i samo jednom čuo odlomak današnjeg evanđelja, ali onako ozbiljno čuo, sigurno mu ne bi bilo teško reći ‘o čemu se radi‘. Isus je u pustinji, a đavao ga iskušava. Iskušava ga tako da ga nagovara: neka se posluži svojom moći koju ima, pa neka zadivi ljude… i tako ih privuče k sebi. Taj događaj u pustinji se zbio nakon Isusova krštenja na rijeci Jordan, kad je glas s neba potvrdio Isusa kao ‘Božjeg miljenika‘ koga ljudi trebaju slušati. Dakle se je đavao posve prilagodio trenutnoj Isusovoj situaciji. Isus je bio u pustinji jer se kao čovjek pripremao za svoju službu među ljudima. Budući da je priprema trajala punih četrdeset dana, očito je i služba za koju se Isus pripremao bila ozbiljna i zahtjevna. U toj pripremi za službu Isus kao da je nekako zanemario samoga sebe kao čovjeka: četrdeset dana nije ništa jeo. A čovjek je doista potreban hrane kako bi uopće mogao živjeti.

I baš na tu ‘kartu‘ čovjekove potrebe za hranom, zaigrao je đavao: pa ne nagovara on Isusa na ništa loše ni grešno, nego na ono što mu treba – jesti mora. A kako u pustinji nema hrane, najjednostavnije rješenje za Božjeg Sina je: ‘kamenje pretvoriti u kruh‘. dakle je stvar posve jednostavna: kao čovjek Isus je potreban hrane, a kao Božji Sin valjda može nešto kamenja oko sebe pretvoriti u kruh. Baš je to dobitna kombinacija! Isusov odgovor je nevjerojatno jednostavan i pomalo nedorečen: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Isus ništa dalje ne tumači od čega još čovjek živi, ako ne živi samo o kruhu.

Ni đavao ne mudruje i ne cjepidlači: vidi da je izgubio ‘prvu rundu‘ i odmah kreće dalje. Sjetio se đavao da čovjek voli ‘vladati’. Zna đavao također da mnoge ljude ne zanima: niti kako su došli na vlast niti kako to vladanje izgleda. Da je tome doista tako dovoljno je i u ovo naše vrijeme uključiti radio ili televiziju ili otvoriti novine. Tko je voljan neka si dalje sam propituje ovu našu suvremenost. Đavao Isusu nudi nepoštenu vlast do koje može doći relativno lako: mora mu se pokloniti. Pokloniti se đavlu?! A u Svetom pismu piše da je đavao čovjekov lažac od početka, a to znači još od raja zemaljskog. A znamo kako je čovjek prošao u raju zemaljskom nakon što je posluhnuo savjet đavla. Zato je i klanjanje đavlu za čovjeka promašaj, promašaj života. Jer onaj tko čovjeku laže ne može mu biti prijatelj, ne može čovjeku donijeti sreću!

I ovaj put je Isusov odgovor jasan, i opet uz isto obrazloženje: ‘pisano je‘. Zna đavao gdje je to ‘pisano‘ – u Svetom pismu. No, đavao je i dalje uporan. Poznaje on ljudsku želju za ‘slavom‘, popularnošću i zato daje Isusu ‘savjet‘ kako da stekne popularnost među ljudima: ‘Neka se baci s vrha hrama pred mnoštvo ljudi‘, a pritom može biti siguran da mu se ništa loše neće dogoditi. Shvatio je đavao da je Isusu važno što piše u Svetom pismu, pa se u ovoj novoj kušnji i on služi citatom – čak s dva citata – Svetoga pisma: „Ta pisano je: ‘Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju‘. I ‘Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen‘.“ I ova đavlova kušnja može se lako ljudski opravdati: pa kome bi Isus nanio štetu ili nepravdu da je to učinio?! A posve sigurno bi privukao pozornost ljudi i onda bi im tako pozornima mogao mnogo toga reći. Mnogi od ljudi niti ne bi ozbiljno ‘vagali‘ Isusove riječi koje bi poslije govorio… jednostavno bi bili zaneseni onim što su vidjeli: i prihvaćali bi sve što Isus govori. U najmanju ruku bi se ti ljudi kasnije mogli hvaliti pred svojim znancima kakvo su čudo vidjeli – a naše su oči željne čudesa – i k tome ako budu češće u društvu tog ‘čudotvorca‘ može biti da se i oni nekim njegovim čudom okoriste. No, i treći Isusov odgovor na đavlovu kušnju je niječan. On ne želi učiniti ništa od toga što mu đavao savjetuje. Ne želi za svoj spektakl tražiti Božju potporu. Isus i kao čovjek vjeruje da je Bog uz njega i bez takvih čudesnih zahvata.

Današnje evanđelje završava riječima: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.“ U ove tri kušnje doista su sadržane sve glavne kušnje čovjeka, koje možemo predstaviti i kao tri glavne čovjekove želje: 1) da se materijalno osigura; 2) da vlada drugim ljudima; i 3) da bude popularan. Đavao sugerira ljudima da se u ostvarenju ovih želja nitko ne treba obazirati na ovo: kako je do toga došao i kako se služi time do čega je došao. ‘Ti si važan, što te drugo briga‘ – šapće đavao svakom čovjeku.

Ako se podsjetimo da ništa u Svetom pismu nije zapi-sano samo kao neka zanimljivost nego je u tome prenesena poruka za ljude, onda i u ovom događaju moramo čuti poruku za sebe. Valjda smo mogli naći veću ili manju sličnost ovih Isusovih kušnji s kušnjama i željama nas i naših suvremenika već onda dok smo samo slušali evanđelje, ipak, evo mogućih kratkih poveznica s našim vremenom.

Napast pretvaranja kamenja u kruh, može se prereći i ovako: raditi petkom i svetkom, prevariti ili nepošteno platiti svoje radnike, komocijom nedjeljnog kupovanja u trgovini i tako praktički prisiljavati trgovce na rad i time im kvariti i onemogućavati njihov obiteljski život… suvremeni je način ‘pretvaranja kamenja u kruh‘. Svetkovati nedjelju dobar je način odbijanja te napasti.

Napast vladanja ne pogađa samo one u Saboru ili u županijama ili općinama. Ta napast pogađa i sve ljude koji imaju veći ili manji utjecaj na druge: mi svećenici, pa učitelji, vlasnici firmi i trgovina, roditelji… Nije zabranjeno vladati, nije zabranjeno utjecati na druge… važno je pritom uzeti u obzir što ‘piše u Svetom pismu’, čuti Božja nadahnuće za čestito vladanje i utjecaj na druge ljude. Eto nam opet nedjelje kao izvrsnog dana za osluškivanje ‘Božjeg pisma’.

I napast popularnosti ne doživljavaju opet samo političari, sportaši, glumci i pjevači. Naravno, njima se radio, televizija i novine najviše bave. Ali napast popularnosti doživljavaju i mnogi ljudi običnih zanimanja. Ovaj put ću navesti samo ljude koji su po zanimanju roditelji: koji često puta popuste i dopuste svojoj djeci i ono što im sigurno ne koristi, a da se dopadnu svojoj djeci. Bez navođenja nekih detalja lako je zamijetiti kako ovaj tzv. ‘moderni odgoj‘ donosi sve više grubosti u živote djece i mladih. Čak smo se na to već tako i navikli da nas samo neki izrazito grubi ispad i nesreća malo trgnu… ali i to već za tri dana zaboravimo. Ne prigovaram, a još manje špotam, nego pozivam da se na pravom mjestu traže nadahnuća.

Eto, za kraj: budući da smo mi ljudi ‘Božji stvorovi‘, to se trebamo truditi čuti i Božja nadahnuća: kako trebamo živjeti da bismo ostali ‘Božji stvorovi’. Ima jedan dan koji o tome posebno svjedoči: to je nedjelja; ima jedan događaj gdje se o tome istinito progovara: to je sv. misa; i ima jedna knjiga koja nosi ta nadahnuća: to je Sveto pismo.

A sve to troje jako je dobro spojeno u nedjeljnoj sv. misi. Okoristimo se tom prilikom što češće, za sebe i za svoje.