S Bogom ide i onda kad izgleda da ne ide

3. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2016)

Ove 3. korizmene nedjelje pozvani smo na razmatranje načina Božjeg djelovanja među ljudima. Tako smo najprije čuli poznati nam događaj iz Mojsijeva života: gorući grm koji ne izgara privukao je pozornost pastira Mojsija. Taj grm nije bio samo neobična prirodna pojava nego način Božjega javljanja Mojsiju. U tom javljanju Mojsije je najprije čuo što Bog traži od njega: da izvede izraelski narod iz egipatskog ropstva. Zanimljivo je čuti da Mojsije ne pita najprije ‘kako‘ će to ostvariti, nego pita ‘tko‘ to traži od njega. I kad je saznao ‘tko to traži od njega‘ u posve drugi plan došlo je pitanje ‘a kako će to biti‘? Kad je Mojsije saznao tko mu je poslodavac, onda je shvatio da posao mora uspjeti. Nije još Mojsije znao ‘kako‘, ali je po vjeri Bogu znao da ‘hoće‘! Božja stvar mora uspjeti!

Bolji poznavatelji Svetoga pisma, i brojnih događanja oko Mojsija i izlaska izraelskog naroda iz egipatskog ropstva, znaju da to uopće nije išlo glatko. Nemali puta je izgledalo da uopće neće uspjeti. I samo po ljudskim silama to doista i ne bi uspjelo. Ne jednom tijekom četrdeset godišnjeg putovanja u obećanu zemlju Izraelci su bili u napasti odustati i vratiti se. Neki od njih su bili tako ogorčeni nastalim poteškoćama da je čak i Mojsijev život bio u pitanju. Više puta je Bog po Mojsiju i specijalno intervenirao ne bi li uvjerio ljude da su pod stalnom Božjom brigom i da će zato sigurno uspjeti. I uspjeli su: mnogo toga su za uspjeh morali učiniti sami, a u mnogočemu im je Bog pomogao.

A onda smo u 2. misnom čitanju čuli odlomak iz Poslanice apostola Pavla Korinćanima u kojemu on ukratko tumači kršćanima ta zbivanja na putovanju iz egipatskog ropstva u slobodu vlastite domovine. On jasno piše da to nije zabilježeno u Svetom pismu samo kao jedna zanimljivost kojoj se možemo više ili manje čuditi ili diviti nego da iz tih događanja trebaju izvući pouku za sebe. Na tom putovanju Bog je pokazao veliku brigu za narod – piše apostol Pavao – ali narod je imao malo povjerenja u Boga. Zato su tijekom tog putovanja pomrli svi oni koji su krenuli – na cilj su došli njihovi potomci.

Pa i iz vlastitog životnog iskustva znamo kako se u pojedinim teškim životnim okolnostima žalimo uz prisjećanje da je ‘prije bilo ljepše i bolje‘ i najradije bismo se vratili u ta ‘dobra stara vremena‘. A doista onda kad su trajala ta ‘dobra stara vremena‘ uopće nismo mislili kako nam je baš lijepo i dobro! Onda smo se žalili na nešto drugo. I tako to često biva u našem životu: ono prošlo izgleda bolje nego ovo sadašnje.

A onda kad nam ne ide ‘lijepo i dobro’ tražimo ‘krivca’, naravno: najčešće u nekom drugom. Mi vjernici smo često u napasti da tu krivicu prebacimo na Boga – a razlog je vrlo jednostavan: Bog je svemogući pa bi to očito mogao lako promijeniti! Pa valjda nema niti jedne životne okolnosti koju Bog ne bi mogao promijeniti! To bi značilo da Bog nije svemoguć. Ako pak je svemoguć a ne mijenja stvari na bolje, to pak onda znači da Bog nije dobar! A kako nam je dosta teško shvatiti da Bog ne bi bio dobar, to onda brojne životne nevolje shvaćamo kao Božju kaznu.

I tako smo u razmišljanju došli do teme koju obrađuje događaj opisan u današnjem evanđelju. Neki ljudi došli su Isusu javiti o nemilom događaju ubojstva nekih ljudi od strane državne vlasti, konkretno po zapovijedi Pilata. Po našem sudu Isus je na tu vijest previše blago reagirao: uopće nije ‘osudio‘ Pilata žestokim riječima. Umjesto toga Isus govori ljudima da im taj nemili događaj mora biti upozorenje da bi i oni mogli, iz raznih razloga, životom stradati. I onda im Isus navodi još jedan događaj za kojega on zna da su ljudi stradali: kad se srušila kula koju su gradili. Isus zaključuje kako je za sve one koji tako životom stradaju najmanje važno ‘tko je kriv‘ da se to dogodilo… jedino je važno da li su ti ljudi u vrijeme stradanja bili u grijehu ili ne. Grijeh je, da se podsjetimo, zlo koje hotimično i slobodno činimo sebi i drugima.

U više navrata Isus je govorio ljudima da je Bog dobar otac koji rado prašta grijehe svojoj djeci. Tu nam se najlakše sjetiti one Isusove prispodobe o ‘rasipnom sinu i milosrdnom ocu‘. Rasipni sin je mogao dobiti oproštenje jer je uvidio svoj grijeh i vratio se ocu. Pa i u najtežoj situaciji umiranja na križu Isus je molio oproštenje od nebeskog Oca za ljude koji su ga osudili na smrt: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“ I tu na križu Isus je oprostio onom razbojniku koji je molio oproštenje.

E, sad, i mnogi bi ljudi molili oproštenje kad bi znali ‘kad će umrijeti‘. A kako to nitko od ljudi ne zna, to nas Isus poziva da se često kajemo za svoje grijehe i da ulažemo više napora u svoje obraćenje. Ovo korizmeno vrijeme je upravo tome posvećeno i za to prikladno. I ne bi smjeli upasti u čestu zamku da mislimo kako se ‘oni drugi‘ trebaju mijenjati.

A da nitko od ljudi nema neograničeno vrijeme za obraćenje kazuje nam Isusova prispodoba o ‘besplodnoj smokvi‘. Sve godine ljudskoga života su doista prilika za promjenu na bolje: za život koji će imati dobre plodove. Ipak jednom će i najduži život doći svome kraju na ovome svijetu i zato ipak nije pametno trajno odgađati svoje obraćenje: a to znači kajanje za grijehe i nastojanje oko poboljšanja života. Ima ljudi koji su to i drukčije riješili: ne prihvaćaju postojanje Boga pa onda misle i da nemaju kome ‘polagati račun‘ o svom životu.

Hajde da sad malo ‘zašiljimo‘ ovo ‘rješenje‘ da ‘nema Boga‘. U krajnjoj liniji: ako smo cijelog života računali s Bogom i po božjem živjeli pa se na kraju pokaže da ‘Boga nema‘… ništa se posebno neće dogoditi: jednostavno nas neće biti. Kao da na crveno na semaforu stanemo, a raskrižje je prazno: ništa se lošega nije dogodilo. Ali ako pak se na kraju života pokaže da postoji Bog i vječnost, a mi smo živjeli kao da ništa od toga nema: onda će to biti strašni promašaj života za koji nema mogućnosti promjene. Kao da na crveno svjetlo na semaforu nismo stali, a došao je kamion-grdosija koji nas je samljeo. Dok smo na ovom svijetu možemo se često mijenjati i na bolje i na lošije… vječnost poslije smrti je nepromjenljiva.

Isus nam se nudi za suputnika na ovome svijetu da bi postigli i vječni sretni život. Lakomisleno je i ludo to odbaciti, odbaciti na svoju štetu za svu vječnost.