Bog nas voli i kad smo s njim i kad nas čeka

4. KORIZMENA NEDJELJA

(C-2016)

Malo je ljudi koji ne bi ozbiljno prigovorili dobrom ocu iz današnje Isusove prispodobe što ovako velikodušno prima natrag svoga sina nakon onoga što je učinio. Sigurno je malo, jako malo, očeva koji bi stvarno ovako postupili prema takvom svom sinu. No, pa Isus nam u toj prispodobi doista i ne govori o jednom ‘zemaljskom ocu‘ nego o svom ‘nebeskom Ocu‘. Onda pak je sve lakše razumljivo premda nama ljudima baš i ne do kraja prihvatljivo. Velika, velika većina nas bi to ipak znatno drukčije učinila.

Dakle je jasno: dobri otac je sam Bog, a njegovi sinovi smo svi mi ljudi. Nekad se ponašamo kao ovaj ‘mlađi sin‘ koji ‘hoće svoje i po svome‘, a nekad pak se ponašamo kao ‘stariji sin‘ koji se ‘ravna po Božjem‘, ali to ne čini s ljubavlju nego iz dužnosti… i često je zavidan ‘rasipnim sinovima‘, tj. ljudima koji žive ‘mimo Boga‘. Kako ni ovu prispodobu Isus nije rekao zato da nas zadivi svojom maštovitošću nego zato da nas nečemu nauči i pouči, probajmo otkriti u toj prispodobi poruku i pouku za sebe. Počnimo najprije s ‘rasipnim sinom‘ jer je on i prvi spomenut u Isusovoj prispodobi, a i više se o njemu u prispodobi govori.

Mlađi sin želi stvoriti svoj svijet bez oca, svijet lažne slobode u kojoj se nikoga ne mora slušati i nikome polagati račune. Odlazeći od oca u tu svoju lažnu slobodu, on ustvari postaje rob svoje neozbiljnosti, tvrdoglavosti i gluposti. Od silne želje da bude neovisan, on na kraju postaje ovisan o milostinji drugih. Od pustih snova ne ostaje ništa osim poderane odjeće i praznog trbuha. O izgubljenom dostojanstvu da se i ne govori: jer za svakog Izraelca ‘pasti svinje‘ je neizmjerno poniženje. U krajnjoj liniji to bude i konačni rezultat čovjekove želje da se ‘otrese‘ Boga, da bude sam sebi gazda. To je zapravo čovjekova želja od početka, još od raja zemaljskog: da sam sebi bude ‘bog‘, da sam sebi kroji mjerila svoga ponašanja. U tome se zrcali čovjekova veličina: Bogu je sličan, ali je kao ‘Božje stvorenje‘ ipak o Bogu ovisan. No, to nije čovjeku na štetu nego na očuvanje njegove veličine i dostojanstva.

Tu još možemo dodati jednu zanimljivost čovjekova ponašanja: kad negdje ‘zaglibimo u životu‘, onda bismo htjeli da Bog intervenira i spasi nas… ali kad si mi nešto planiramo ‘po svome‘, onda želimo da nam se Bog ‘ne miješa‘. Tu sotona šapće čovjeku da ga Bog ograničava, da ga sputava u njegovoj veličini i genijalnosti. I zato je najbolje za čovjeka, šapće sotona, Boga zanijekati ili odbaciti kao nepotrebnog. Da bi spoznao i prihvatio da to nije tako: da ga Bog ne ograničava, da mu Bog nije jalan na sreći, čovjek mora ‘doći k sebi‘, a to znači da mora doći na svoje korijenje, na svoje početke: da je od Boga stvoren sa svrhom i ciljem da k Bogu dođe i uživa život u vječnosti. Sve po Božjem daru i ljubavi Božjoj!

Vratimo se evanđelju. Što je to pripomoglo ‘mlađem sinu‘ da se vrati? S jedne strane bijeda i nevolja u koju je upao: to ga je ponukalo da malo ozbiljnije razmisli o svom načinu života… i s druge strane svijest: kakvog oca ima doma, oca koji će ga natrag primiti, makar samo kao slugu.

Tako nekako bude i u našem životu. S jedne strane, kad čovjek u zrelijoj dobi života malo ozbiljnije počne o životu razmišljati: o uspjesima i neuspjesima u ‘materijalnom svijetu‘…, pa o uspjesima i neuspjesima s ljudima, napose svojom djecom koja su već odrasla i imaju svoje živote… onda se pitamo ‘čemu sve to, koji je smisao toga‘. A onda s druge strane ako je čovjek u djetinjstvu i mladosti spoznao u vjeri Boga kao ‘dobrog Oca‘, onda po vjeri zna da se tom Bogu može vratiti: ne zato da ga Bog ponizi predbacivanjem kako je ‘bez-veze‘ potrošio svoj život, nego da mu obnovi ljudsko dostojanstvo koje ima svaki čovjek kao Božji stvor.

Sada pak malo razmislimo o ‘starijem sinu‘, uvrijeđenom što otac tako lijepo prima ‘rasipnog sina povratnika‘. Do povratka njegova brata ni po čemu se nije moglo naslutiti da je taj ‘stariji sin‘ nečim nezadovoljan: bio je u očevoj kući, radio je potrebne poslove. No, njegov prigovor da ‘ocu služi‘ otkriva u njemu skriveno nezadovoljstvo: on uopće ne shvaća da je on nasljednik imanja na kojemu radi, da će to sve jednom biti njegovo… i zapravo da mu je povlastica što otac još uvijek o svemu brine, organizira poslove. Pa i kod nas postoji poslovica da je najlakše raditi ‘zapovjedane poslove‘.

I mi bivamo ovakvi ‘stariji sinovi i kćeri‘ kad prigovaramo Bogu u njegovu postupanju prema ‘grešnim ljudima‘ koji se ‘pod stare dane‘ vrate Bogu. Nekako smo onda ljuti i na sebe i na Boga. Na sebe se ljutimo što nismo malo drukčije živjeli: što nismo bili grešniji, bahatiji, nepošteniji, ljeniji… što nismo jednostavno ‘uživali život‘… nego smo nastojali biti: dobri, pošteni, uljudni, opraštali smo svojim bližnjima… a onda Bog i jednima i drugima podari sretnu vječnost. To nam ne izgleda baš pošteno od Boga.

A Bog nam govori, kao ovaj dobri otac starijem sinu: pa vi ste bili privilegirani jer ste cijeloga života po vjeri znali da se uzalud ne mučite, da radost života neće biti uništena smrću nego uvećana vječnošću. Živjeli ste svoje ljudsko dostojanstvo. Zato se veselite i radujte jer ste cijeloga života živjeli u vjeri da svoj život na zemlji živite i trošite za još ljepši i sretniji život u vječnosti.