Isus je uskrsnuo – i mi ćemo

U S K R S

(C-2016)

Nikada ljudski rod nije primio veću i važniju vijest od one koja je doprla, jednog nedjeljnog jutra, iz praznog Isusova groba: ‘Živ je! Uskrsnuo je!’ Kroz cijelu ljudsku povijest, pa tako i mnogi naši suvremenici, slušaju tu poruku samo kao lijepu legendu i jeftinu utjehu. Za nas kršćane Kristovo uskrsnuće je središte i temelj vjere. A naša vjera se ne temelji na znanstvenim dokazima niti ljudskim umovanjima, nego na jednom događaju kojeg su nam svjedoci iz osobnog iskustva vjerno prenijeli. Sveto pismo nam svjedoči kako je taj događaj zatekao i iznenadio i same Isusove učenike: našli su prazan grob. Prva im je pomisao bila da je netko ukrao mrtvo Isusovo tijelo da bi im tako, kao njegovim prijateljima, i dodatno napakostio. Ako pak Isusovo tijelo nije bilo ukradeno, što se onda to dogodilo?! S jedne strane su se radovali što Isus više nije u grobu, a s druge strane su se pitali: zašto?

Očito zato što se ovdje radi o ‘Božjem djelu‘ koje nadilazi naše ljudske mogućnosti. Naša uskrsna vjera nadilazi sva znanstvena dostignuća i ljudske težnje da na opipljiv način sve dokaže i provjeri. Pred Kristovim uskrsnućem znanost jednostavno kapitulira. Kristovo uskrsnuće pokazuje da postoje božanske stvarnosti koje izmiču našim ljudskim iskustvima. Do tih stvarnosti dopire jedino iskrena vjera koja pita, traga, razmišlja i traži dublji smisao čovjekova postojanja.

Vjernik ne pristaje na zabludu kako je sve čovjekovo postojanje samo ‘od kolijevke pa do groba‘. Jer, otkuda bi u čovjeku postojala čežnja za vječnim životom ako ne od toga što je čovjek stvoren od vječnog Boga? Ta čežnja za vječnim pokazuje čovjekovo porijeklo od vječnog Boga! Ne može čovjek doći do čežnje za vječnošću iz ljudskog iskustva jer sve njegovo iskustvo govori baš suprotno: svatko tko se rodi mora i umrijeti, i u tome nema nikakve naznake vječnosti.

Vjernik također zna da čovjek nije samo tijelo, nije samo nakupina organa, kombinacija mesa i kostiju, ma kako ta kombinacija bila veličanstveno i skladno povezana. Vjera u uskrsnuće nas izdiže u pravi život kojemu je ovozemaljsko postojanje ustvari putovanje prema vječnom životu. Samo se snagom vjere u uskrsloga Krista, koji je temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća, čovjek može suočiti s patnjom i smrću, i naći im smisao i onda kada su medicinski nepobjedive.

Lako nam se sjetiti kako se povremeno pojave spektakularne vijesti, obećavajuće najave, o skoroj medicinskoj pobjedi nad nekom teškom bolesti. I rado priznajemo i radujemo se što je medicina doista našla lijeka za brojne bolesti koje su u starini bile smrtonosne, a danas ih se liječi. Ali kako je u stvarnosti tih nekoliko godina duljeg života, pa i nekoliko desetljeća, ‘malecko‘ u usporedbi s čovjekovom željom da živi vječno?! To nam svjedoče ljudi koji se približavaju već i stotoj godini svoga života, ili su već neki zakoračili i u drugo stoljeće svoga života na zemlji, pa ipak kažu kako je to sve izvanredno brzo prošlo. A doista je obećavajuće, pa onda i utješno, znati da po Božjem daru uskrsnuća naš život zapravo i nema kraja: ima samo bolni i za nas ljude zastrašujući prijelaz kroz smrt: prijelaz u uskrsnuće i vječni život.

Mnogim je ljudima uskrsnuće i vječni život neprihvatljivo ne zato što ne bi htjeli vječno živjeti nego zato jer taj vječni život nužno upućuje na Boga. Jer po svojoj tjelesnoj građi čovjek jednostavno ne može vječno živjeti. A Bog pak je tim ljudima neprihvatljiv jer bi onda na kraju ovozemnog života pred tim Bogom morali polagati račun: u što su potrošili svoj život, svoje sposobnosti u prilikama u kojima su živjeli. Kako pak ljudi ipak u sebi osjećaju da ih mnogo toga u njihovom životu ne preporučuje pred Bogom kao vrijedna stvorenja, to je onda najjednostavnije rješenje: zanijekati Boga, zanijekati uskrsnuće i vječni život. Ali to je slabo, zapravo nikakvo rješenje. To je slično kao kad ‘nered u kući‘ pokušaš riješiti ‘gašenjem svjetla‘: da se nered ne vidi. Ali kad se razdani ili ponovno upali svjetlo: kuća je i dalje u neredu.

Puno je ljepše i smislenije u životu: upoznati sebe i upoznati Boga pa onda nastojati što više svojih sposobnosti upotrijebiti na dobrobit svijeta i čovjeka u svijetu. Ne onog dalekog i nepoznatog čovjeka, nego svoga bližnjega: onoga kraj sebe koji me srdi i veseli, koji me gnjavi i dobro mi čini. Upravo zato je uskrsli Isus našao načina trajno ostati nazočan među svojima: da ih nadahnjuje i jača na zemaljskom hodu prema vječnosti. Na tom zemaljskom hodu ovim svijetom mnogo nam toga nije jasno, mnogo nam toga nije ni prihvatljivo ako ostanemo samo u svojim mislima i planovima, i samo u svojim ljudskim rješenjima. Ali ako taj naš zemaljski hod bude osvijetljen uskrsnućem i vječnošću, odjednom dobiva svoj smisao i vrijednost. I dalje mnogo toga u životu nije lako, ali ima smisla jer se i to što nije lako preobražava u lijepu vječnost s Bogom – s Bogom od kojega smo potekli da bi vječno s njime živjeli.