Kršćani niti smiju niti mogu posustati u svjedočenju

3. USKRSNA NEDJELJA

(C-2016)

U 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih smo čuli: apostoli se više ne boje: izlaze u svijet. Već su nekoliko puta vidjeli uskrslog Isusa, no oni ipak nisu tako sigurni u Isusovo uskrsnuće da bi o tome svjedočili i pripovijedali  ljudima. Umjesto toga oni se vraćaju svom ‘starom poslu‘: prije nego ih je Isus pozvao za svoje učenike oni su bili ‘ribari‘ i sad opet žele ‘ribariti‘. Prvi je na tu pomisao došao apostol Petar, koji je i inače u mnogo čemu bio ‘prvi‘ i onda kad je s ostalim učenicima pratio Isusa prije njegove smrti na križu. Čuli smo u evanđelju kako su se i drugi složili s Petrom. Tko je pažljivo slušao, i možda u sebi potiho brojio, mogao je saznati da je ukupno bilo sedam apostola. Dakle, sva sedmorica su odlučila: vratiti se ‘starom poslu‘. Valjda su mislili da je to ono što sigurno znaju raditi: loviti ribe.

I onda su, i u tom ‘poslu koji znaju‘, doživjeli potpuni neuspjeh: „… te noći ne uloviše ništa.“ Niti ribariti više ne znaju! I onda ih još ‘neznanac s kopna‘ pita ‘imaju li što za jelo‘ i tako ih podsjeća na njihov neuspjeh. Kao da im ‘trlja sol na svježu ranu‘. Vjerojatno je njihov odgovor ‘nemamo‘ bio poprilično odrješit i srdit. I sami znamo kako se lako rasrdimo kad nam posao ne ide od ruke, i onda nas još netko nešto ispituje. U konačnici što je toga stranca uopće briga za to: imaju li ili nemaju.

I premda su bili tako neraspoloženi zbog neuspjeha u ribolovu, ipak su nekim čudom bili poslušni toliko da su posluhnuli uputu toga stranca da još jednom ‘bace mrežu‘. I onda su se jako začudili i obradovali: ulovilo se toliko riba da ni mrežu nisu mogli izvući iz vode. Prije ništa, a sada toliko obilje! Tko se ne bi tome i čudio i radovao!?

I onda je jedan učenik shvatio da se to nije dogodilo slučajno nego da je to bio dar toga stranca s obale. Prvi je to shvatio onaj koji je s Isusom bio posebno povezan prijateljskom ljubavlju: apostol Ivan. Da, tako je to u našem životu: ljubav prva prepoznaje i nečiju potrebu i nečiju dobrotu. I kako je apostol Petar prvi dao ideju da idu ribariti, tako je sada prvi pohrlio u susret uskrslome Isusu. Tako se žurio da nije stigao potaknuti druge da požure k Isusu, jedva je stigao ‘pripasati si gornju haljinu‘ iz poštovanja prema Isusu kojemu je pohitio u susret.

Na obali gdje ih je stranac čekao nastavio se prijateljski susret i druženje. Stranac im je pripremio jelo koje oni nisu imali. Ali ih je pozvao da i oni dodaju svoj dio: one ribe koje su tako čudesno ulovili.

I kaže evanđelist Ivan – a on je onaj ribar iz čamca koji je prvi shvatio tko je taj stranac na obali – svi su bili tako sigurni tko je to s njima, tko im je pripremio jelo za doručak, da jednostavno nisu imali potrebu pitati ga: „Tko si ti?“ Prijateljstvo i ljubav ne postavljaju mnoga pitanja, ne traže nekakvu veliku, matematičku sigurnost, prijateljstvo i ljubav se jednostavno živi. I zato je to veće razočaranje nas ljudi kad nas nečije prijateljstvo ili ljubav iznevjeri.

Te iste apostole s Tiberijadskog mora susrećemo i pred židovskim vijećem, kako smo to čuli u današnjem 1. misnom čitanju. Prethodni tekst, kojega mi danas nismo čitali, govori o tome kako je to židovsko vijeće ‘strogo zabranilo apostolima propovijedati o Isusu‘. Danas smo čuli kako apostoli nisu posluhnuli tu zabranu: oni su pripovijedali o Isusu. I to očito vrlo aktivno, kad im veliki svećenik kaže da su: ‘napunili Jeruzalem svojim naukom‘.

I mjesto da zašute i ‘pokriju se ušima‘ apostoli se suprotstavljaju vijećnicima: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ I to je ono što srdi mnoge ljude, nekad i sad, kad kršćani ne prihvaćaju ljudske ‘mudrolije‘ nego se ravnaju po Božjim uputama. Mnogo je primjera za to iz daljnje i bliže prošlosti, kako u svijetu tako i u našim krajevima. Najglasniji i relativno najsvježiji primjer suprotstavljanja Božjim uputama u našim krajevima je bio ‘referendum o braku‘. Kakvim su sve nazivima okićeni kršćani, napose biskupi, koji su zastupali Božji pronalazak da je brak zajednica muža i žene. I nismo se dali ustrašiti usprkos svih napadaja i uvreda. I očuvana je Božja ideja o braku: to su muž i žena. Moglo se dogoditi i da ne bude tako, da je pobijedila ljudska izmišljotina, ali kršćani ne bi mogli ni smjeli odstupiti od Božjeg plana s ljudima.

I ja sam bio prozvan i u novinama da ljutim roditelje djece koju pozivam i potičem da nedjeljom sudjeluju u sv. misi. Kršćani vjeruju da Bog tako hoće jer se je i uskrsli Isus ukazivao vidljivim svake nedjelje kad su na okupu bili njegovi učenici. Djecu se pokušava na to naviknuti, kako bi se u odrasloj dobi teže od toga odviknuli. A sve zato da kao kršćani mogu više kršćanski živjeti: već sada kao djeca i mladi, pa onda kasnije i kao odrasli i zreli kršćani.

A koja je budućnost ljudi koji u svom životu nastoje ostvarivati Božji plan s ljudima, pokazuje nam današnje 2. misno čitanje iz Knjige Otkrivenja: vječni život u radosti s Bogom. U toj vječnosti su milijarde milijardi. Naša vjera nam pomaže da sigurnije i smirenije ovim svijetom prema toj vječnosti putujemo. I mi se našli u tim milijardama milijardi s Bogom za svu vječnost.