Hodeći s Dobrim na dobro se mjesto stiže

4. USKRSNA NEDJELJA

(C-2016)

Djela apostolska, čiji smo odlomak čitali kao današnje 1. misno čitanje, pripovijedaju o prvim danima djelovanja Isusovih učenika, apostola. Apostoli su se ‘dali na posao‘: odvažno svjedoče Kristovo uskrsnuće i to naviještaju kao radosnu vijest za sve ljude: jer je Kristovo uskrsnuće temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća. U tom naviještanju radosne vijesti apostoli imaju snažnu potporu u samom uskrslom Kristu koji njihove riječi podupire popratnim znakovima i čudesima. Reakcije ljudi bile su različite: neki su radosno prihvaćali, a neki su gnjevno odbijali. Važno je i zanimljivo zamijetiti da su protivnici žestoki i djelotvorni: organiziraju progon protiv apostola. A mogli su se samo odmaknuti od apostola i ne bi ništa čuli niti bi im bilo važno što to apostoli govore. Za razliku od tih protivnika, oni koji su povjerovali riječima apostola ostaju mirni: ne organiziraju protuprosvjed niti pak brane apostole od nasrtljivaca i progonitelja!

Zanimljivo je da je i danas tako: i danas su protivnici kršćanske vjere agresivniji u napadanju vjere i vjernika ne-goli su vjernici aktivni u obrani svoje vjere. Trebamo se pitati: zašto protivnici – ondašnji i sadašnji – nisu barem toliko tolerantni da bi pustili na miru kršćane i njihovu vjeru? U najmanju ruku bi nevjernicima trebalo biti svejedno što kršćani vjeruju i što o vjeri propovijedaju: nevjernike to ne zanima i problem riješen.

No, nevjernici na taj navještaj kršćanske vjere očito ne mogu ostati mirni zato jer ih taj navještaj podsjeća na ono što duboko u sebi nose: svoje porijeklo od Boga. Pa ih onda vjernici na to porijeklo podsjećaju kad govore o Bogu kojega su oni odbacili. To bi bilo slično kao da se netko odrekne svojih roditelja, ne želi s njima više imati nikakva posla… ali ga njegova sličnost s roditeljima, tjelesna i duhovna, ipak ne može posve odvojiti od njegovih roditelja. I onda u velikoj želji da dokaže svoju posvemašnju odvojenost i drugačijost od roditelja, taj netko negira svoje roditelje i o njima priča najgore stvari: istinite, koje nisu na čast tim roditeljima, ili čak i izmišljene.

Na protivljenje ljudi apostoli ne posustaju nego idu drugamo pronositi tu radosnu vijest. Kao podsjetnik i opo-menu da su ti ljudi koji ih protjeruju ipak čuli radosnu vijest apostoli ‘stresaju prašinu sa svojih nogu‘, kako im je i naredio Isus da čine prema onima koji ih ne prime. Dakle se tako ti ljudi neće moći opravdavati pred Bogom, kad budu po smrti za ovaj svijet prelazili u vječnost, da nisu mogli povjerovati ono što nisu čuli. Jesu: čuli su – ali su odbili!

Ima tu jedna rečenica, ‘smrtno ozbiljna‘, preko koje ne bismo smjeli olako prijeći: „Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnima života vječnoga, obraćamo se evo poganima.“ Upozorenje je to i prijekor Židovima koji ne prihvaćaju Isusa kao Spasitelja, a stoljećima i tisućljećima su ga iščekivali. I kad je došao – odbacili su ga. To je upozorenje i nama kršćanima koji od djetinjstva bivamo upućivani u kršćansku vjeru, slušamo godinama mnoge riječi nama upravljene, a onda sa primanjem sakramenta krizme, toliki završe svoj ‘hod s Isusom‘. Kao što je prašina stresena s apostolskih nogu bila dokaz da su ljudi čuli navještaj ‘radosne vijesti‘, tako je i upis u Knjige prvopričesnika i krizmanika, pa fotografije nastale na tim proslavama, dokaz da su i ti ljudi mnogo toga čuli i naučili, pa to sve za kratko ili za stalno ostavili.

Apostoli, kao Isusovi učenici, djeluju miroljubivo kao što je djelovao i njihov Učitelj – Isus – koji se danas u evanđelju predstavlja kao ‘pastir‘ koji poznaje svoje ovce i daje im život vječni. To je pastir koji poznaje svoje ovce i one ga slijede. Ako riječ ‘pastir‘ zamijenimo riječju ‘Isus‘ i ako riječ ‘ovce‘ zamijenimo riječju ‘vjernici‘, onda u toj kratkoj prispodobi lako prepoznamo sami sebe. Ako i dalje nastavimo govor u slici onda možemo reći da je lijepo biti ovca takva Pastira! To znači da sam vrijedan, važan, velik: kao od Boga ljubljeni stvor. Isus kaže da nitko ne može istrgnuti njegove ljude iz njegove ruke. Mogu njegovi ljudi u životu trpjeti bolesti i nepravde, mogu biti čak i ubijeni… ali baš zato što će poslije smrti i uskrsnuti niti ta smrt nije čovjeka istrgnula iz Božje ljubavi. Uskrsnuće i vječni život koji Bog daruje ljudima nadoknađuje, obilno naplaćuje sve čovjekove patnje i muke za dobro koje čini dok hoda ovom zemljom.

Ali da bi čovjek mogao tako živjeti, mora biti Isusov – to je ono što Isus danas u evanđelju veli: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom.“ Dakle, čovjek mora tako živjeti kako savjetuje i poziva Isus. I nije nam taj Isusov poziv upućen samo u sakramentu krsta nego je to trajni poziv, a osobito je prepoznatljiv svake nedjelje. Nemali broj ljudi lako prečuje taj tjedni poziv pa žive čisto po svome. Poneki se ljudi sjete Boga tek onda kad ih pohodi neko zlo: tada pitaju Boga ‘zbog čega su tako kažnjeni‘? Ako se čovjek ‘otpoji’ od Boga, onda nije čudno da mu mnogo toga jednostavno ‘ne ide‘: osobito mu ‘škripi‘ u duhovnom smislu, osobito u životnom zadovoljstvu. Da, za pojedine ljude život bez Boga može kratkotrajno izgledati ljepše i zabavnije, ali ‘na duge staze‘ sve postaje kratko i prekratko. I onda čovjeka počne hvatati strah i jeza: baš onda kad si je sve nabavio, baš onda kad si je ‘sve u životu po svome posložio‘… onda mora to sve ostaviti! Koliki neuspjeh! Čovjek je jednostavno cijelog svog života ‘krivog vođu‘ slijedio, pa je i na kraju tog života na krivo mjesto stigao: kroz smrt u grob.

Tko pak slijedi ‘pravoga vođu‘, tko slijedi Isusa, istinskog predvoditelja i zato i Spasitelja ljudi, taj i kroz smrt prolazi: u uskrsnuće i vječni život. Taj Spasitelj ljudi je ‘zaposlio‘ neke ljude, dao im je zadatak: da taj njegov poziv razglase po cijelome svijetu: to su svi njegovi učenici – svi kršćani – a osobito predvodnici tih kršćana: biskupi i svećenici. Zato na današnju nedjelju Dobrog pastira kršćani posebno, više nego inače, zahvaljuju Bogu za svoje predvoditelje, biskupe i svećenike, mole za njih da budu što bolji u toj službi. Jednako tako kršćani mole da im nikada ne ponestane dobrih i revnih predvoditelja. Možemo ih slikovito nazvati i pastirima Božjeg stada.

Da, važno je, sudbonosno je važno, s kim i za kim kroz život putujemo. Isus se nudi za dobrog predvodnika… mi kršćani ga prihvaćamo i nastojimo ga što vjernije nasljedovati.