U nebo putujemo: kroz teškoće ali, po Duhu Branitelju, sigurno

6. USKRSNA NEDJELJA

(C-2016)

U evanđelju prošle nedjelje Isus je postavio ‘raspoznajni znak‘ kršćana među ljudima u svijetu: ‘ljubav jednih prema drugima‘! Danas Isus govori u čemu je primjetljiva ta ljubav: ‘da se čuva Isusova riječ‘. To posve sigurno ne znači to da se Isusove riječi trebaju čuvati zaključane u sefu u nekoj knjizi, niti da se trebaju naučiti napamet – što je inače ideal u nekim vjerničkim zajednicama: da se tekstovi njihove svete knjige znaju napamet – nego se Isusove riječi čuvaju tako da se ‘živi po Isusovim riječima‘. Da ‘podcrta‘ važnost takvog čuvanja njegovih riječi, Isus govori i negativno: „Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva.“ I onda Isus dodaje da njegove riječi nisu ‘njegova izmišljotina‘ nego da on prenosi riječi Boga, svoga Oca, a čovjekova Stvoritelja. A Stvoritelj valjda najbolje zna kako treba živjeti njegovo stvorenje da bi postiglo svrhu svoje stvorenosti.

Tako se ponašaju i proizvođači raznih strojeva i aparata: i oni daju upute korištenja da bi ti strojevi i aparati što dulje ispravno radili. A proizvođač valjda najbolje zna kakav je stroj ili aparat napravio i u koju svrhu. I tko se ne pridržava tih uputa gubi garanciju ispravnog i dugotrajnog rada tog stroja ili aparata. Tako i čovjek ima velike poteškoće postići svoju svrhu postojanja u sretnoj vječnosti, ako se na putu do vječnosti ne pridržava Božjih uputa. Razlika je ipak u tome što se garancija za aparate i strojeve gubi trajno, a čovjek ima trajnu mogućnost i poziv da se na pravi put vrati.

Isus je svjestan kome je i kakve je riječi ostavio u ovome svijetu: nesavršenim, grešnim ljudima ostavio je uzvišene riječi o ljepoti vječnosti koju je Bog namijenio svojim stvorenjima. Zato obećaje svojima Duha Svetoga koji će u konkretnim prilikama ‘poučavati‘, usmjeravati ljude za život na zemlji da bi taj život na zemlji postao dostojan ‘života neba‘. Ako netko želi podići visoku zgradu, mora najprije napraviti duboki temelj. Ako čovjek treba postići svoju svrhu postojanja u vječnosti, onda mora imati duboki temelj: u vječnome Bogu.

Vrlo brzo među Isusovim učenicima pojavile su se nesuglasice o načinu života Isusovih učenika: jedni su smatrali da svi kršćani trebaju najprije prihvatiti židovsku vjeru, jer je i Isus kao čovjek potekao iz židovske vjere, i svi apostoli su bili Židovi, i da tek onda mogu postati kršćani. Drugi su smatrali da svi nežidovi mogu odmah postati kršćani: ne moraju prije toga postati Židovi. Samo jedno svi njegovi učenici – svi kršćani – moraju činiti: čuvati njegove riječi tako da ih provode u djelo!

A što ću dobiti ako Isusa poslušam? Neki očekuju da budu oslobođeni bolesti, patnje, nevolja raznih vrsta… da im u životu uvijek bude dobro: da imaju dovoljno novaca za sve svoje prohtjeve i da im vjera odgovori na sva njihova pitanja. Vjera ne postoji da bi odgovorila na svako pitanje koje nam padne na pamet, ona nije cjepivo protiv svih bolesti, ona nije stakleno zvono koje će nas zaštiti kao neke rijetke i zaštićene biljke ili životinje u nekom rezervatu. Vjera nas povezuje izravno s Bogom, s uskrslim Isusom, u kojemu crpimo snagu i utjehu, jakost i smisao življenja. Jednom drugom prilikom Isus je rekao svojima: „U svijetu imate muku, ali ne bojte se: ja sam pobijedio svijet!“

Napetost koja postoji između Crkve i svijeta nije u suprotnosti nego u različitosti. Mi kršćani smo drukčiji. A biti drukčiji uvijek znači biti onaj koji uznemiruje i provocira. Velika opasnost za kršćane je u tome da se žele izjednačiti što više s ljudima koji nisu kršćani, s mentalitetom ljudi od ovoga svijeta. Kršćanska vjera doista ima veliku širinu prilagodbe raznim kulturama svijeta, ali nikada ne može i ne smije u toj prilagodbi zanijekati Isusa. I stvarno, ako promatramo život Crkve kao zajednice vjernika kroz povijest, nije nam teško zamijetiti popriličnu raznolikost, ali je bit vjere nepromjenljiva! Nemoguće je u promijenjenim okolnostima živjeti svoju vjeru istim načinom. Pa i obitelji žive na drukčiji način svoju vjeru nego svećenici i redovnici, a da time nisu manji ili veći vjernici.

Vjera nam pomaže razlikovati dobar životni put od lošega. Vjera nam pomaže da lakše nosimo križeve, da se lakše suočimo sa smrću dragih nam ljudi… jednostavno: da svoje patnje spojimo s Kristovim patnjama kako bismo bili spojeni s Kristom i po uskrsnuću. Nije lako, nije jednostavno, ali je vrijedno!

Sve ove uskrsne nedjelje, kao 2. misno čitanje, slušamo i odlomke iz Knjige Otkrivenja u kojima se najavljuje blažena vječnost za ljude. Vrlo često bi si i najpozorniji slušatelji teško mogli predočiti opise koji se čitaju iz te knjige. Razloga ima više: s jedne strane ti opisi su nastali pred mnogo godina kad su bili ponešto razumljiviji ondašnjim ljudima…, s druge strane nešto je i namjerno zapisano komplicirano jer se odnosi na kraljeve i careve onog vremena – dakle na ondašnje vlasti koje su ionako progonile kršćane pa nije bilo pametno otvoreno ih još više ‘izazivati‘. A k tome je uistinu velika poteškoća izraziti se ljudskim pojmovima o nebeskim stvarnostima.

Susreti s uskrslim Kristom u molitvi i sakramentima, osobito u nedjeljnoj sv. misi, nam pomažu da što sigurnije i hrabrije kroz ovaj život putujemo – i tu često ne shvaćajući mnogo toga – pa da te nebeske stvarnosti dosegnemo.

Apostoli Pavao i Barnaba su navjestitelji kršćanske vjere koji su spremni zauzeti se za istinu i pravovjerje. Oni se ne boje rasprava, diskusija i argumentiranih razgovora. A to mogu samo zato što po Duhu Svetom oni znaju što je istina i što je pravovjerje. Jer Duh Sveti je onaj koji u živote vjernika unosi spoznaju o najprikladnijem načinu življenja neupitnih istina kršćanstva. Rekli su prvim kršćanima da će dobro činiti kad se budu toga držali. I završili su svoje pismo poletnim poticajem: živjeli! Budemo li se i mi toga držali, i mi ćemo dobro činiti. Živjeli!