Isus moli – i za me i za te

7. USKRSNA NEDJELJA

(C-2016)

I u današnjem razmišljanju o Božjoj poruci za nas, a  koju smo malo prije čuli u misnim čitanjima, krenimo vremenskim slijedom kojim se što u stvarnosti događalo, a ne redoslijedom kojim smo ta misna čitanja slušali. Zato počnimo najprije razmišljanjem o poruci današnjeg evanđelja.

Čuli smo Isusovu molitvu za svoje učenike – i to ne samo za ondašnje apostole nego i za sve one koji će kasnije povjerovati u njega. Već je i iz površnog slušanja evanđelja jasno da Isus moli za ‘jedinstvo svojih učenika‘. To jedinstvo je bilo osobito prepoznatljivo u prvim godinama širenja kršćanske vjere kad su mnogi suvremenici zadivljeno govorili za prve kršćane: ‘Gledajte ih kako se ljube‘. No, uz prepoznatljivu ljubav bilo je i nesporazuma i razilaženja među kršćanima. To i nije tako neobično kad znamo da kršćanska vjera nosi ‘radosnu vijest‘ o Božjoj ljubavi prema ljudima, ljubavi koja nadmašuje sve ljudske ljubavi. I baš to ‘ljudsko u nama‘ se često opire ‘božanskoj ljubavi‘ jer nam izgleda preteška, neostvariva i nezaslužena. Nama ljudima je teško razumjeti da se ljubav i ne može zaslužiti, ljubav se može samo darivati.

I da se u toj ‘ljubavi darivanja‘ nikada ne može pretjerati govori nam Isusova usporedba i poziv izrečeni u današnjem evanđelju da ta ‘ljubav među njegovim ljudima‘ bude slična ljubavi Božjoj: ljubavi Oca i Sina. Od prve nam je jasno da je to veliki zadatak za sve ‘Isusove ljude‘, zadatak koji stvarno nadilazi samo ljudske mogućnosti. U mjeri u kojoj se čovjek doista otvori Božjoj ljubavi, u mjeri u kojoj se i osloni na Božju ljubav i snagu, čovjek može i ostvarivati tu ljubav – naravno nikad ne u istoj mjeri kojom Bog ljubi.

U 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih čuli smo opis događaja u kojemu se je, u ljubavi jednog Isusovog učenika, kršćanina Stjepana – nama poznatijeg kao sv. Stjepana – Božja ljubav u istinskoj mjeri pokazala prema ljudima – i to prema mučiteljima i ubojicama toga čovjeka. Krenimo redom.

Prvi kršćani nisu imali vlastite crkve i kapele nego su se okupljali u sinagogama, židovskim zgradama za molitvu, zajedno sa židovskim vjernicima. Konačno i svi apostoli kao i sam Isus bili su židovske vjere. Na jednom takvom molitvenom okupljanju sv. Stjepan je govorio kako vidi Isusa ‘gdje stoji zdesna Bogu‘. Taj izraz je za okupljene Židove ustvari značio da je ‘Isus jednak Bogu‘. Ta tvrdnja sv. Stjepana njima nije bila nikako prihvatljiva, jer su oni baš zato tražili Isusovu smrt što je on sebe ‘izjednačavao s Bogom‘. Kako se Pilat nećkao da zbog toga Isusa osudi, Židovi su pribjegli ‘političkoj krivnji‘ pa su Isusa optužili da ‘buni narod protiv cara‘. I Pilat im je popustio.

Sada su svoj problem sa sv. Stjepanom riješili puno jednostavnije: odvukli su ga iz grada i kamenovali do smrti. Valjda su računali da je Stjepan puno manje poznat od Isusa pa se niti Pilat neće puno sekirati zbog takve smrti jednog čovjeka. Zanimljivo je i važno primijetiti da se kod kamenovanja spominje i prisutnost Savla, kojeg ćemo kasnije kao obraćenog Pavla često susretati u brojnim poslanicama koje je kao Isusov apostol napisao pojedinim kršćanskim zajednicama i nekim pojedincima. On nije kamenovao Stjepana nego je čuvao haljine onih koji su to činili. Vjerojatno je bio premlad da bi smio bacati kamenje, ali je čuvanjem haljina pokazao svoju suglasnost s onima koji su to činili. To je u skladu s onom izrekom da ‘tko drži ljestve kradljivcu jednako je kriv kao i sam kradljivac‘.

U nasilnoj smrti kršćanina Stjepana važno je zamijetiti kako se taj čovjek ponaša dok umire: najprije ‘moli Boga da primi njegov duh‘, a odmah zatim ‘moli Boga i za svoje ubojice‘: ne da ih Bog kazni i tako njega osveti, nego moli Boga da im oprosti! Ovakvo ponašanje umirućeg Stjepana sigurno je ostavilo traga i na mladom Savlu. Ne odmah, ali je u dubini njegove duše bila posijana ‘klica vjere‘ u uskrslog Isusa. Još se je jedno vrijeme Savao borio protiv kršćana, i u toj borbi je bio vrlo žestok. Možda je tom žestinom progona htio ugušiti tu ‘klicu vjere‘ u svojoj nutrini. A onda, kad je i sam susreo uskrslog Isusa – kojega je sv. Stjepan u viđenju vidio i za nj svjedočio – od žestokog progonitelja postao je žestoki navjestitelj vjere u uskrslog Isusa.

I na kraju ovog razmišljanja o Božjoj poruci za nas  ove nedjelje dolazimo na ono ‘što je Bog čovjeku pripravio‘ kao dar u vječnosti, a kako to opisuje apostol Ivan u Knjizi Otkrivenja. Premda je Bog ‘neizmjerna ljubav‘ prema čovjeku, ipak se za vječnost, sretnu vječnost, traže i ‘čovjekova djela‘. To posve jasno govori prva rečenica današnjeg odlomka iz knjige Otkrivenja: „Evo, dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakom po njegovu djelu!“ Da, uistinu, svakom čovjeku susret s Bogom dolazi ubrzo, prebrzo: to je čas našeg prelaska s ovog svijeta u vječnost. I stogodišnjacima to dolazi ubrzo i prebrzo. Kao ulaznica u sretnu vječnost uz ‘naplatu djela‘ najavljuje se i ‘pranje haljina‘, a to zapravo znači uklanjanje, ‘utapanje‘ svih ‘pogrešnih djela i riječi‘ u ljubavi Božjeg praštanja.

Druga nedjelja u svibnju, a to je danas, ujedno se među kršćanima slavi i kao ‘Majčin dan‘. Majke su sigurno najveće ‘živuće ljubavi‘ na ovome svijetu. Negdje sam pročitao pohvalu za majčinu ljubav izrečenu ovim riječima: ‘Bog ne može svakom čovjeku pomagati pa je zato svakom čovjeku dao mamu‘.

No, i tu veliku, najveću, majčinsku ljubav daleko, daleko nadvisuje Božja ljubav. Na radost i utjehu svakom čovjeku, svakom grešnom čovjeku… na radost i utjehu i meni i tebi.