Jaka vjera čini čuda

9. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

‘Pošto Isus dovrši svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum‘, kaže nam početak današnjeg evanđelja. Ništa ne piše što je govorio nego je u nastavku opisan zanimljiv događaj: židovske starješine dolaze k Isusu s molbom da pomogne bolesnom slugi rimskoga satnika. Zašto je taj po sebi jednostavan događaj zanimljiv i na neki način poseban?

Poseban je već u tome što se židovske starješine uopće angažiraju za pomoć ‘rimskome satniku‘. Naime, satnik je pripadao okupatorskoj rimskoj vojsci koju Židovi najblaže rečeno nisu trpjeli i češće su podizali veće ili manje bune protiv te okupatorske vlasti. No, očito je taj satnik  bio ‘posebni satnik‘ koji nije uživao u grubom provođenju vlasti nego je surađivao s ljudima s kojima je živio. To potvrđuju same te starješine kad Isusu za njega govore: „Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.“ Sinagoga je, znamo, zgrada za molitvu Židova.

Druga posebnost vidi se u tome što jedan vojni časnik, dakle čovjek naviknut na vojničku strogost, na zapovijedanje ljudima, ima toliko sućuti da moli pomoć za svoga slugu. Ne za sebe, ne za svoga sina – nego za svoga slugu. I Isus se u pratnji mnoštva zaputio prema satnikovoj kući. Valjda je kuća bila malo po strani tako da je već iz daljega vidio da mu Isus dolazi, i valjda je ta kuća bila na nekom većem brijegu, kad šalje k Isusu prijatelje s novom porukom: neka se ne muči dolaziti mu u kuću. Neka se Isus ne muči hodati uz brijeg. Rekao je i zašto nije sam došao moliti Isusa za pomoć bolesnom slugi: jednostavno sebe ne smatra dostojnim da mu netko takav kao Isus, koji čini čudesa, dođe u kuću.

Ipak se satnik ne želi odreći Isusove pomoći. On vjeruje ne samo da je Isus toliko moćan da može ozdraviti njegova bolesnog slugu nego je njegova vjera tolika da misli da to Isus može učiniti i na daljinu: samo njegova riječ je dovoljna da mu ozdravi slugu! To zaključuje po tome što i on ima vlastito iskustvo u moć riječi: kad kao satnik zapovijeda vojnicima svoje satnije i kad kao gospodar zapovijeda svojim slugama: i jedni i drugi moraju ga slušati. Satnik vjeruje da je Isus daleko moćniji od njega i da su zato i njegove riječi daleko jače: tako jake da i bolesti može zapovijedati.

Čuli smo da je ‘tolika vjera‘ ovog časnika zadivila i samo-ga Isusa. I nije se skanjivao Isus to reći svojim suvremenicima: pohvaliti vjeru poganskog Rimljanina. I kršćani svih vremena sačuvali su te riječi velike vjere ovoga satnika kad u svakoj sv. misi prije pričesti ponavljamo te riječi uz malu izmjenu: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ Satnik je molio da ozdravi ‘njegov sluga‘, mi pak molimo da ozdravi ‘naša duša‘, isto po moćnim riječima samoga Isusa.

A sad malo razmislimo o moćnim, pomalo grubim riječima apostola Pavla u Poslanici Galaćanima, gdje on prekorava vjernike te pokrajine da su ‘pravo evanđelje‘ zamijenili nekim ‘krivim evanđeljem‘. Naime, sve ono što je Isus govorio nitko nije tada snimao niti stenografski zapisivao na licu mjesta. I sami apostoli, kao vjerni Isusovi pratitelji i učenici kroz tri godine, bi malo toga znali o Isusu, najprije propovijedati a onda i zapisati, samo po svojem sjećanju, da u tom propovi-jedanju i zapisivanju nisu imali nadahnuće i pomoć Duha Svetoga. Još nam se lako sjetiti Isusovih riječi u evanđelju nedjelje Presvetoga Trojstva: da će im on ‘poslati Duha Svetoga koji će ih upućivati u svu istinu‘. Dakle, sve ono što je o Isusu za-pisano u Svetom pismu Novoga zavjeta nije pisano samo po sjećanju njegovih učenika nego je to sjećanje prožeto djelovanjem Duha Svetoga. Može se reći da je to sve što je zapisano u stvari više djelo Duha Svetoga negoli samih Isusovih učenika.

Čuli smo kako je apostol Pavao u Poslanici Galaćanima vrlo oštar u osudi toga nekakvoga ‘drugoga evanđelja’: ‘neka je proklet tko to čini‘! I da ne bi mislili da nisu dobro čuli ili pročitali, apostol Pavao te oštre riječi ponavlja još jednom: ‘Navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet‘.

Apostol Pavao je svjestan kako grubo mogu zvučati te njegove riječi kršćanima kojima piše, pa zato nastavlja kako se on u propovijedanju kršćanske vjere uopće ne želi ‘dopasti‘ ljudima nego mu je cilj vjerno prenijeti Isusovo evanđelje. Pa što košta da košta. Da se u naviještanju evanđelja Pavao više nastoji dopasti ljudima, onda bi on bio više ‘političar‘ negoli Kristov apostol. Naime, političari se trude ‘dopasti ljudima‘ kako bi onda od većine bili izabrani – pa zato prije izbora pričaju lijepe priče, daju lažna obećanja koja ionako ne misle ostvariti. Ali zato su i nakon svakih izbora mali pomaci u poboljšanju života za većinu ljudi.

Isusova obećanja su sasvim drukčija: on ne obećava ‘med i mlijeko‘ nego poziva na ‘žrtvovanje života‘ da bi svijet bio ljepši a ljudima bolje. Taj i takav poziv ljudima Isus je i potvrdio svojim životom: najprije poučavanjem i primjerima dobrih djela – čak pravih čudesa – a onda i žrtvom vlastitoga života. Pa i okupljeno mnoštvo oko križa na Kalvariji se čudilo Isusu i na neki način mu predbacivalo: „Druge je spasio, neka spasi sam sebe!“ No, Isusov poziv na žrtvu za bližnje, žrtvu koja se svakodnevno živi kad se ostavlja trag dobra u svojoj okolini, nije nikakav ‘mazohizam‘, nije nikakvo uživalačko mučenje sa-mog sebe s jedinom svrhom da čovjek pati, nego je to ulaganje svojih sposobnosti i svega svoga života da bi svijet bio bolji. A zato jer su ljudi pod utjecajem grijeha potrebno je više napora da se dobro širi. Kristovo uskrsnuće svjedoči da je konačna pobjeda na strani dobra, ali njegova muka i smrt na križu također pokazuju da je put do toga dobra iznimno težak i surov za mnoge i mnoge ljude.

Zato je svim generacijama Isusovih učenika – a to su svi kršćani svih vremena i svih prostora – potrebno družiti se s tim Isusom u sakramentima, kao vidljivim znakovima njegove nazočnosti. U tim druženjima s Uskrslim slušamo njegove riječi i pratimo njegove primjere, kako bismo uz pomoć Duha Svetoga i mi mogli što više toga i takvoga dobra u svom životu ostvarivati. Satnik iz današnjeg evanđelja nam je primjer da se trebamo brinuti i za druge, a ne samo za sebe, a Isusovo ozdravljenje satnikova sluge nam svjedoči da Isusova pomoć neće izostati. Živjeti kršćansku vjeru u današnjem svijetu istinsko je čudo kojemu se Isus i danas divi.