Moli i radi i u nebo dođi

16. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

         Malo tko ne zna za događaj iz današnjeg evanđelja: Isusov boravak u kući dviju sestara Marije i Marte. Isus je u kuću došao kao gost: Marta se trudila Isusa kao dragog gosta što bolje poslužiti jelom i pićem, a Marija je sjela do nogu tog istog dragog gosta i pozorno je slušala što taj dragi gost govori. Posve sigurno je Isus bio dragi gost za obje sestre i one su svaka na svoj način htjele pokazati svoju gostoljubivost prema dragom gostu.

Čuli smo kako je Marta nakon nekog vremena postala nestrpljiva u svom pripremanju jela i pića, toliko nestrpljiva da je otvoreno prigovorila što joj sestra nimalo ne pomaže. Da je bila poprilično nervozna pokazuje to što nije svoju sestru zakratko pozvala na stranu pa je zamolila da joj pomogne, nego je čak i gostu Isusu predbacila što svojim pripovijedanjem zadržava Mariju uz sebe umjesto da je uputi neka pomogne sestri.

I onda je čula Isusove riječi kojima se posve sigurno nije nadala: da se brine, pretjerano brine, za manje važne stvari… a da je Marija izabrala ‘najbolji način‘ prihvaćanja dragog gosta i brigu za važnije stvari u životu.

Ove dvije sestre nam zapravo predstavljaju dva tipaljudi: jedni misle da treba samo raditi i raditi, i ne znaju ništa drugo nego samo raditi od jutra do mraka – takve ljude predstavlja sestra Marta; drugi pak su ljudi kojima se teško prihvatiti bilo kakva posla, pa čak i onda kad ih se na to potakne – takve ljude predstavlja druga sestra, Marija.

I jednih i drugih ljudi bilo je i u vrijeme Isusova zemaljskog života, takvih ljudi ima i danas – i zapravo ima ih, i bit će ih, kroz sva vremena ljudskog postojanja. Razmislimo malo i o jednima i o drugima i pokušajmo u tome i sami sebe naći.

Istina je kršćanske vjere da je Bog za ljude predvidio rad, rad kojim će ‘sebi podvrgnuti zemlju‘, kako to i piše na prvim stranicama Biblije o stvaranju čovjeka. Po tom radu čovjek postaje Božji suradnik i na neki način ‘dovršitelj Božjeg djela‘. Nered i problemi nastanu onda kad taj čovjek zaboravi na svoga Stvoritelja i na svoje bližnje pa taj rad na podvrgavanju zemlje prilagodi svojim sebičnim prohtjevima. Onda bližnji postane čovjeku ‘prilika‘ koju treba iskoristiti, a priroda postane izvor, ili kako političari vole govoriti ‘resurs‘, za osobno bogaćenje. Dok su to pojedinačne pojave ide još kako tako, ali kad to postane prevladavajuće ponašanje u nekom društvu, onda se rađaju velike nepravde na štetu ‘običnih ljudi‘, kako se to običava reći.

Zato današnje društvo nastoji Boga izgurati iz svega važnijeg u životu i ponašanju ljudi. A samo Bog daje čovjeku neprolaznu vrijednost jer po besmrtnoj duši čovjek nastavlja svoje postojanje i nakon tjelesne smrti. I onda spominjanje Boga, u bilo kojoj prilici, podsjeća mnoge ljude da su Boga ostavili. To podsjećanje ipak budi u ljudima neku nelagodu pa je onda najbolje rješenje Boga maknuti iz sveg događanja. Zato i pokršteni ljudi nemaju volje, pa onda i ne nađu vremena, za nedjeljni susret s Bogom u sv. misi. A da bi im ipak nedjelja bila malo drukčiji dan, onda ti ljudi odu u trgovačke centre na poludnevnu šetnju među policama s robom, i vrate se kući, više ili manje tužni što se toliko toga nudi na prodaju a oni si ne mogu to kupiti. Ali nisu tom prilikom samo kolica u trgovini ostala prazna nego je i duša ostala prazna pa ljudi postaju sve nezadovoljniji, a neki i srditiji na sebe i na svijet oko sebe. I to se ponavlja iz nedjelje u nedjelju kroz godine mnoge.

A upravo susret s Bogom daje čovjeku pravu mjeru ponašanja u životu. Jednostavno je zašto je to tako: jer je čovjek Božji stvor. Kao što je sestra Marija slušala što Isus govori u njezinoj kući, tako i mi kršćani slušamo u našoj kući, u crkvi, što Isus govori u nedjeljnim sv. misama. Po-slušnost Božjoj riječi sigurno nas neće učiniti niti lijenčinama u poslu niti neosjetljivima za naše bližnje.

Mnogi ljudi zaboravljaju da ima nešto što je mnogo važnije od hrane, pića i odijela. Nije sve ‘sređeno‘ prema našim bližnjima onda kad je sve materijalno sređeno. Zapitajmo svatko sebe i svatko samom sebi odgovorimo: koliko je naših druženja zamrlo, a često i posve nestalo, samo zato jer mislimo da uvijek, kad netko dođe k nama ili kad mi k nekome dođemo, mora biti pun stol, da se uvijek mora potrošiti brdo novca da bismo počastiti prijatelje, da ne možemo bilo što staviti pred njih. Onda je bolje nikamo ne ići i nikoga ne pozivati k sebi. A malo tko je danas baš hrane gladan i pića žedan, to si uglavnom možemo pribaviti sami… nego smo žedni i gladni druženja, prijateljstva. Pa zato se tako često puta čuje kako je ‘nekada bilo ljepše‘. I svi će priznati da se je tada – ‘nekada‘ – imalo manje, ali se je družilo više. Nije bilo aparata koji nam, na pritisak par tipki, donose zabavu i vijesti u kuću… pa se moralo ići k drugima, u društvo: i da se zabavimo i da vijesti čujemo. Nije onda bilo strojeva koji u par dana posvršavaju sve poslove nego su ljudi jedni drugima morali pomagati. Pa su se onda privikli jedni na druge i postali su si ‘potrebni‘ i onda kad nije bilo nekih poslova.

Zbilja je važno raditi i zaraditi, ali je važno i znati stati i s bližnjima biti. Jer, zar su nam zbilja novci važniji od ljudi: od članova obitelji i prijatelja?! Osobito se u grubosti djece i mladih vidi taj nedostatak suradnje i suosjećanja s drugima… pa su onda nasilni prema ljudima ili razbijači prema stvarima… i to sve onako: ‘iz čistoga mira’.

Zato kršćanin treba znati ‘gospodariti sobom‘ i svojim vremenom: ne postati rob posla, ali ne biti ni neradnik koji će sve očekivati od drugih. Važno je: osluškivati Boga da bi se znalo i raditi… i s ljudima biti i u nebo stići.