Materijalna dobra su pomoć u življenju a ne cilj života

18. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

Nije to baš tako rijetko da podjela baštine iliti nasljedstva – po međimurski rečeno: herbije – postane uzrokom svađa i netrpeljivosti među braćom i sestrama. Zanimljivo je kako su do tada braća i sestre živjeli svoje živote: imali svoje prihode i rashode, i nisu trebali ‘pomoć sa strane‘… a onda im je nasljedstvo odjednom postalo ‘životno važno‘ pa zato i uzrokom svađa i netrpeljivosti. Problem baštine potaknuo je i ‘čovjeka iz mnoštva‘  – kako smo to čuli u današnjem evanđelju – da zamoli Isusa neka mu pomogne u podjeli baštine između njega i njegova brata.

Isus je otprve, bez ikakvog razmišljanja, odbio sudjelovati u tome. I odmah je pozvao sve koji su bili uz njega ‘da se čuvaju svake pohlepe‘. Ovakvim postupkom Isus nam valjda hoće reći: kad su ljudi pohlepni, ni sam Bog ih ne može namiriti. Uvijek će netko mrmljati u sebi ili se glasno buniti kako je u toj podjeli lošije prošao. Odmah zatim Isus nam govori da ipak postoji znatno veća vrednota od svega materijalnog obilja: a to je čovjekov život!

I onda Isus pripovijeda poznatu prispodobu o bogatu čovjeku koji je imao problema s obilnim urodom… i taman kad je smislio dobro rješenje, više mu ništa od toga nije trebalo: umro je! I sve ono što mu je zadavalo velike brige pripalo je nekome drugom. A to zato jer je ‘sebi zgrtao blago‘, a nije se ‘bogatio u Bogu‘.

A ‘bogatiti se u Bogu‘ čovjek može samo tako da ‘prođe zemljom čineći dobro‘. Prošle smo nedjelje čuli kako je Abraham činio dobro moleći za stanovnike Sodome i Gomore, a i Isus je naveo konkretne primjere kad čovjek čovjeku čini dobro. To je sigurno lakše činiti, lakše je tako živjeti, ako čovjek po molitvi sve više postaje svjestan Božje nazočnosti i brige u njegovu životu. Onda, po molitvi, čovjek zna da puno toga mora on učiniti, a onda po vjeri i pouzdanju u Boga zna i to da će Bog ‘dopuniti‘ ono što našim silama nedostaje. Po molitvi mi znamo da smo Bogu jako, jako vrijedni, i da su i svi naši bližnji također Bogu vrijedni – jer svi smo mi Božji stvorovi. Koliko smo Bogu važni i vrijedni pokazano nam je tako da je i sam Božji Sin postao čovjekom – ustvari Bogočovjekom.

A bez Boga čovjek i sve ono što čovjek radi i stvara jest prava ‘ispraznost‘, kako je to u svom razmišljanju dokučio starozavjetni pisac Knjige Propovjednikove. „Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost“ dovikuje nam taj starozavjetni pisac i onda ‘tumači‘ zašto je to tako: čovjek se cijeloga života trudi oko pribavljanja materijalnih dobara, neki put zbog toga i spavati ne može… a onda, po smrti, to sve ostavlja drugima. A i taj ‘drugi‘ koji je to tako nezasluženo dobio, opet će morati ostaviti drugome, onome koji će iza njega doći. I tako iz generacije u generaciju, i tako do konca svijeta.

I ako onda u ništavilo ‘padnu‘ svi ljudi svih generacija… onda je zbilja bio isprazni trud svih tih generacija, svega ljudskog roda. Zato jednostavno čovjek ne može imati smisla bez vječnosti, bez života vječnoga. I uskrsli Isus nam je temelj i jamstvo svih ljudskih uskrsnuća i vječnog života. A to da si mi tu vječnost i taj vječni život ne možemo zamisliti, i u svojim glavama predočiti, to je samo pokazatelj naše ‘malenosti‘. Pa i malena djeca ne mogu preko ograde vidjeti ni u susjedovo dvorište, ako ih netko od odraslih malo ne podigne. Bez tog podizanja sav njihov svijet je samo njihovo dvorište. I mi ljudi bismo promatrali samo ovaj svijet da nas Isus svojim uskrsnućem nije malčice podigao da možemo i u vječnost barem zaviriti.

O toj vječnosti piše apostol Pavao u svojoj Poslanici Kološanima. Poziva nas da „Tražimo što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu!“ I onda apostol Pavao navodi nekoliko primjera koji nas priječe da ‘težimo za nebeskim‘: bludnost, nečistoća, strasti, zla požuda i pohlepa. On kaže da je to ‘idolopoklonstvo‘, a to znači da se tim stvarnostima mnogi ljudi klanjaju kao božanstvima, a to je na štetu i njima samima i njihovim bližnjima.

Za kraj: za život ljudi potrebna su materijalna dobra i to ne samo za mali broj ‘vještih‘ i ‘privilegiranih’. Molimo Boga da se znamo oduprijeti pohlepi tako da ne budemo trajno ‘gladni i žedni za onim čega nemamo’ nego da primijetimo i budemo zahvalni i Bogu i ljudima što već puno toga imamo. I opet želim i moram reći: nedjelja nam je izvrstan dan da to primijetimo i živimo – Bogu i bližnjima zahvalni.