Život je dar i zadatak
19. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2016)
Na početku današnjeg evanđelja Isus govori utješne riječi: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.“ Izgleda da Isus ozbiljno računa s time da će njegovih ljudi – dakle nas kršćana – biti malo u svijetu. Puno više će biti onih kojima Isus neće puno značiti. A nemali broj će se Isusu otvoreno protiviti: i na riječima i po djelima. Tako je to bilo u prvim kršćanskim vremenima, tako je to bilo kroz cijelu povijest, tako je to i danas.
Mnogi ljudi jednostavno misle da ‘svemogući Bog‘ ljudima premalo daje, a previše traži. Ljudska praksa je drukčija: kad si bogat ili na ‘položaju‘, onda ‘svojima‘ daješ… osiguravaš im i sadašnjost i budućnost.
A Isus u današnjem evanđelju poziva ‘svoje ljude‘ – dakle nas kršćane – da ‘prodamo što imamo i damo to za milostinju‘. Mnogi bi od nas rekli: „Baš si ga, Isuse, pretjerao… pa za milostinju je dovoljno da nešto ‘zvekne’ u košaricu i nije potrebno davati ‘prave novce’, svotu koja nešto vrijedi.“
No, stručnjaci za Sveto pismo kažu da ovdje Isus nije ni mislio na ovakvu vrstu ‘milostinje‘, koja se skuplja na sv. misi, nego je Isus htio reći da materijalna dobra kojima raspolažemo tako koristimo da budu i za ‘opće dobro‘ a ne samo za osobnu uživanciju. Tako će onda to ‘materijalno blago‘ ovoga svijeta postati ‘nepropadljivo blago‘ u nebesima! Da bi se tako moglo ponašati potrebno je da se promijeni čovjekovo srce – ne srce kao organ koji pumpa krv po tijelu, nego srce kao simbol ljubavi prema ljudima. Dakle, ljudi nam trebaju postati važni, važniji od materijalnih dobara i probitaka. Zato je pogrešno promišljanje onih koji kažu, npr. za turiste: neka rade što god hoće, glavno da ostave novce. To je osobito porazno za trgovine koje moraju i nedjeljom raditi da bi bilo više zarade, a uopće se ne obaziru na trgovce kojima se na taj način kvari i uništava i obiteljski i društveni život. Zato svaki kršćanin mora znati da je grijeh ići nedjeljom u trgovinu. Za onoga tko nije kršćanin to nije grijeh nego znak bezobzirnosti prema trgovcima!
U nastavku evanđelja Isus nam napominje da se ne zavaravamo kako imamo vremena izmijeniti svoje ponašanje: popraviti se pod stare dane. U tu svrhu Isus je rekao primjer slugu koji moraju kuću držati u redu i onda dok je gospodar na svadbi, pa se čini kao da i ne mari za ono što se doma zbiva. Sluge i dalje moraju biti u službi kako ih ni iznenadni povratak gospodara sa svadbe ne bi našao nespremne. A odlazak sa svadbe je doista nepredvidljiv: ako se nađe pravo društvo i stvori prava atmosfera, ostane se i dulje nego se prvotno planiralo. Ako pak se ne nađe pravo društvo i ne stvori se prava atmosfera, onda se i sa svadbe ode prije negoli se prvotno planiralo. Dakle, ako sluge budu spremni dočekali gospodara, makar ne znaju kad će se vratiti, doživjet će nešto neočekivano, nešto veličanstveno: gospodar će njih posluživati! Velika većina gospodara – kako ondašnjih tako i sadašnjih – može se tako ponašati, biti tako uslužna prema onima kojima su inače nadređeni samo onda ako su, više-manje, ‘pod parom’. Inače gospodari teško služe drugima.
Nije nam valjda teško dokučiti da su te sluge zapravo svi ljudi koji su od Boga dobili dar života, a Bog je taj gospodar koji se može iznenada vratiti u život ljudi i zapitati ih u što troše svoje dane, mjesece i godine. I za sve one ljude koji nastoje čestito živjeti taj Božji dolazak, ma kako bio iznenadan, neće za njih biti ‘trenutak otkrivanja istine‘ da su neodgovorno i nerazumno živjeli, nego će biti susret s Onim koji im daje život. I to tako nezamislivo radostan život kao što će i sluge biti radosne kad ih bude posluživao njihov gospodar. Drukčije bi bio raspoložen gospodar ako bi po povratku morao dugo kucati na vrata da uopće i probudi sluge i ako bi u kući našao smrad i nered.
Zanimljivo je pitanje apostola Petra da li tu prispodobu Isus govori samo za njih ili i za sve ljude. Valjda mu se to činilo tako zahtjevnim da je mislio kako to ne bi moglo vrijediti za sve ljude. Isus nije direktno odgovorio Petru da bi to bila prispodoba samo za njih ili za sve ljude nego je nastavio zapravo u istom smislu s novom prispodobom koja još opširnije i detaljnije također govori o odgovornosti ljudi prema životu.
Ima tu još jedan dodatak: olakotne ili otežavajuće okolnosti života. Isus zna da svi ljudi nisu jednako upućeni u život, nisu jednakih sposobnosti i životnih prilika, pa zato ni njihovi postupci u životu neće biti jednako procijenjeni i jednako sankcionirani.
Osobito su jasne Isusove riječi na kraju današnjeg evanđelja: „Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati.“ Dakle, kod Boga nema uravnilovke niti u primljenim darovima niti u obvezama koje pojedini ljudi imaju u životu. Tu raznolikost kod ljudi Isus je već jednom rekao i u prispodobi o primljenim talentima: i tada je rekao da je netko primio pet talenata, netko tri a netko samo jedan. I pohvaljeni su bili svi koji su s primljenim talentima radili, a ukoren i kažnjen je bio samo onaj koji od lijenosti nije ništa poduzeo.
Tako i mi kršćani u ovom svijetu i ovom životu imamo više odgovornosti jer po vjeri znamo da smo: ponajprije, od Boga mnogim darovima obdareni kako bismo ostavili trag dobra na ovome svijetu, a onda: po vjeri znamo i krajnju svrhu svoga postojanja: vječni život u nebu. Ta naša vjera već je neko ‘imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo‘ – kako je to napisano u Poslanici Hebrejima, a čiji smo odlomak čitali kao današnje 2. misno čitanje. Dakle, vjera nam je i dar i obveza: veliki dar i radosna obveza koji nas vode u vječnost neba.
