Moramo se i možemo opredijeliti za Boga i vječnost

20. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

Evanđelje današnje nedjelje nekako se neobično uklapa u suvremena događanja: kako širom svijeta tako i u našoj domovini. Jer i površni gledatelji televizije, slušatelji radija i čitatelji novina, ne mogu ne zamijetiti ‘strašnu neslogu‘, veliku podijeljenost među ljudima. Oni dobroćudni i dobronamjerni ljudi čak se mogu poprilično čuditi: što je to došlo ljudima, što ih je ‘spopalo‘, pa se tako žestoko ‘bune jedni protiv drugih‘?! A mogli bi živjeti u miru: svaki čovjek od svoga posla i svaki čovjek na svom prostoru. No, takav miran život i suživot: jednostavno ljudima ne uspijeva!

Zanimljivo je i na prvi pogled čudno da niti Isusov dolazak među ljude, dakle Božji dolazak među svoje stvorove, nije u mnogočemu uspio promijeniti te ‘svađalačke ljude‘. Nije tako rijetko da ljudi i Bogu prigovaraju: prigovaraju mu što jače ne intervenira u zbivanja među ljudima. I pritom svaki čovjek Bogu nudi svoj recept kako da Bog intervenira! Ali se malo tko od tih ‘prigovaratelja‘ sjeti da je Bog Stvoritelj dao svojim stvorovima, ljudima, upute za život kojim će oni živjeti dostojanstvo Božjih stvorova, i tako pokazivati da su stvoreni na ‘sliku i priliku Božju‘, kako to i piše u Bibliji.

U tome i jest ‘kvaka‘, razlog takvoga čovjekova ponašanja: čovjek je stvoren velik, obdaren mnogim sposobnostima kojima upravlja čovjekova ‘slobodna volja‘. Po toj slobodnoj volji čovjek je u mogućnosti biranja: što će učiniti i što neće učiniti. Kod stvaranja – podsjetimo se – čovjek je bio upozoren da se ‘ne miješa‘ u određivanje: što je dobro a što je loše. To je onaj simboličan izričaj Božje zabrane: da čovjek ne ubire plodove s ‘drva spoznaje dobra i zla‘. Kao Božji stvor čovjek bi jednostavno morao prihvatiti i Božje upute kako živjeti: Bog mu odabire i savjetuje što je za njega dobro i što je za njega loše. Traži se čovjekovo povjerenje da mu Bog ne nudi loš izbor. Prisjetimo se ovdje da je Marija, Isusova Majka, prihvatila Božju ponudu kad je rekla: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi.“ Adam s Evom pak je odabrao savjet Sotone. Daljnji razvoj događaja pokazuje da je to bio pogrešan savjet, savjet na čovjekovu štetu. I zato je Sotona čovjekov neprijatelj od početka. I veliki lažac i prevarant za ljude. I odonda sve ljude muči taj izbor.

Čuli smo u 1. misnom čitanju iz Knjige proroka Jeremije kako su izbor imali i ljudi Staroga zavjeta u vrijeme proroka Jeremije. Najprije su postupili po savjetu kraljevskih dostojanstvenika – valjda bi mi danas rekli ministara u vladi – pa su proroka Jeremiju osudili na smrt. Razlog je bio vrlo jednostavan: nisu mogli prihvatiti riječi proroka Jeremije, riječi opomene, pa su ga htjeli ušutkati. Lakše im je bilo ušutkati proroka nego sebe promijeniti! No, našao se barem jedan čovjek koji je dao kralju i drugi savjet: neka oslobodi proroka Jeremiju.

I svaki čovjek, svatko od nas, je često pred izborom: čiji savjet poslušati?! Mnogi savjetuju da se živi ‘laganini‘, bez većih napora: da se iskoriste pružene šanse koje zakratko čovjeka usreće… Pa za ljude koji ne vjeruju u uskrsnuće i vječni život i ne može biti neke druge želje nego: lagodno ‘od kolijevke pa do groba‘ proživjeti.

Pozorniji slušatelji mogli su zamijetiti kako Isus u evanđelju nekako ‘duplicira‘ izraze neslaganja i sukoba među ljudima. Pa tako govori da će se ‘razdijeliti trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve‘. Ovakvim dupliciranjem Isus valjda hoće istaknuti dubinu nesporazuma, jakost u protivljenju jednih protiv drugih. Pa već je dovoljno loše da su dvojica protiv trojice i ne treba još i da trojica budu protiv dvojice… dovoljno je da je otac protiv sina i ne treba još i sin biti protiv oca da bi njihovi odnosi bili slabi i nikakvi. Isto vrijedi i za ostala dva primjera: majke i kćeri, svekrve i snahe.

Možda je netko zamijetio da se u evanđelju ne govori o odnosu ‘punice prema zetu niti zeta prema punici…’ dok mi u našim okolnostima imamo najviše priča i viceva baš o odnosu ‘zeta i punice‘. Isus ne spominje odnos punice i zeta jednostavno zato što u to vrijeme i nije bilo zetova: naime samo su djevojke odlazile iz svoje kuće u muževu kuću za snahu, a sinovi su ostajali doma pa nisu živjeli u kući s punicom.

A koji je to ‘oganj‘ Isus došao baciti na zemlju? Svakako ne pravi oganj koji izaziva ‘šumske požare‘. Isus je došao baciti ‘oganj ljubavi‘ koji grije i rasvjetljuje život ljudi. Pa valjda svatko od nas ima iskustvo kako isti posao radi drukčije kad je u pitanju netko do koga nam je stalo. Ili netko tko jednostavno voli svoj posao pa ga i ne može obaviti drukčije nego dobro – jer je taj posao odraz njegova majstorstva. Sjećam se kad su zidari žbukali pomoćnu zgradu pa sam im rekao da ne moraju tako jako zagladiti. Onda su mi rekli da oni ne mogu loše žbukati. I tu valjda svatko od nas ima iskustvo da je liječnik, trgovac, učitelj, zidar, ličilac… i da ne nabrajam brojna druga zanimanja… s voljom i majstorski obavio svoj posao. Svaka im čast i priznanje.

Naravno još je bolje kad se u životu slažu i poštuju otac i sin, majka i kći, svekrva i snaha… u našim prilikama i punica i zet. To ne znači da uvijek isto misle… to ne znači da nikad među njima ne dođe do nesporazuma, pa i prepirke… ali to onda znači da će to nastojati što prije i što bolje prevladati… uz prilagodbu i poštovanje. I Bog se toliko ljudima prilagodio i toliko nas poštuje da je i sam postao jednim od nas: tako da je postao Bogočovjekom.

I za kraj: pisac Poslanice Hebrejima nam piše da smo ‘okruženi tolikim oblakom svjedoka‘, a to znači brojnim ljudima koji su ‘majstorski slijedili Krista‘, da u njima i mi imamo i nadahnuće i volju po Kristovom nadahnuću živjeti. Pisac Poslanice Hebrejima je svjestan da to nije lako i zato piše kršćanima svih vremena: „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“

Živjeti kršćanski nije lako, ali… ali je vrijedno. Ovih dana slušamo natjecatelje na Olimpijadi kako su godinama marljivo i naporno vježbali da bi uopće sudjelovali na Olimpijadi, samo najbolji i najsretniji osvoje medalje, i da je taj osjećaj s Olimpijade vrijedan svega što su činili. Naš život na zemlji jest trud i napor za Olimpijadu u vječnosti: život u nebu.