Veseli se uspjehu i za nj zahvaljuj Bogu i ljudima

22. NEDJELJA KROZ GODINU

(C-2016)

Ovih smo dana bili zasipani vijestima o ‘uspješnim sportašima‘ na Olimpijskim igrama. Dijelile su se medalje i svirale pobjedničke himne. I s pravom su ljudi ponosni i zadovoljni svojim uspjehom do kojega su došli s puno rada i dosta sreće. Važno je da pritom ne omalovažavaju i ne vrijeđaju one manje uspješne. Jer, naravno, bilo je i onih koji su bili tužni jer nisu ostvarili planirani uspjeh.

A današnja misna čitanja, u kojima nastojimo prepoznati Božju poruku za sebe, u našim konkretnim okolnostima, govore o krotkosti i poniznosti. Znači li krotkost i poniznost ujedno i odustajanje i od rada i od radosti zbog uspjeha? Ako se sjetimo da je na početku Svetoga pisma, kod stvaranja ljudi, napisano da je Bog dao čovjeku zadatak rada kojim će sebi podvrgnuti Zemlju, to znači da Bog računa s našim radom. Bog računa s našim naporima koji često urode i uspjehom. I za taj naš uspjeh Bog nam nije jalan jer, konačno, on nam je i darovao sposobnosti za taj uspjeh! Zato smijemo biti ponosni i radovati se postignutom uspjehu. Dakle Bog ipak nema ništa protiv našeg rada i našeg uspjeha, koji nam onda donosi i radost. Zato treba malo dublje razmisliti o odnosu rada i uspjeha prema krotkosti i poniznosti.

U tom razmišljanju pratimo danas u 1. misnom čitanju i starozavjetnog pisca Siraha koji potiče ljude na ‘krotkost u poslu‘. Jer da će ‘krotki ljudi‘ biti voljeniji i kod ljudi i kod Boga. I još dodaje da: ‘nema lijeka bolesti oholnika‘. Pripadnicima istog naroda kojima piše Sirah piše i pisac Poslanice Hebrejima, čiji smo odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje. Naime, Hebreji – koje mi češće zovemo Židovi – koji su postali kršćani imali su poteškoće da u kršćanskoj vjeri nema nekih velikih događanja o kojima su oni znali u svojoj židovskoj vjeri. Bila su to događanja prilikom oslobađanja iz egipatskog ropstva i 40 godišnjeg putovanja kroz pustinju – i pisac ove poslanice te događaje ukratko spominje. A onda piše da su to bili veliki izvanjski događaji, ali i da u kršćanskoj vjeri kojoj su pristupili ima velikih stvarnosti koje nisu tako izvanjski vidljive, ali su velike, pa onda navodi da su prihvaćanjem kršćanske vjere pristupili ‘nebrojenim tisućama anđela… Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i posredniku novog Saveza – Isusu‘. Židovima koji su postali kršćani bilo je teško shvatljivo zašto Isus, koji je bio tako moćan, nije tu svoju moć jasnije pokazao, zašto nije ‘rasturio‘ neprijatelje, nego je dopustio da ti neprijatelji na njemu iskažu svu mržnju: sve do raspeća i smrti na križu. Ipak je Isus uskrsnućem od mrtvih pokazao tko je istinski pobjednik. Tako pisac Poslanice Hebrejima poziva kršćane iz židovstva da bolje promisle što je veliko, a što je malo, što je jako a što je slabo.

A onda nam Isus u današnjem odlomku evanđelja također pripovijeda o većoj vrijednosti poniznosti nad ohološću. Naime Isus je bio pozvan na jedan svečani objed nekog ‘farizejskog prvaka‘. Prije negoli je objed uopće počeo Isus je primijetio kako se pozvani gosti smještaju na ‘prva mjesta‘. Nitko od njih nije znao kako ‘kotiraju‘, koliko vrijede u očima domaćina, ali su samima sebi htjeli dati veliku vrijednost ‘gurajući se na prva mjesta‘. Ne čekajući rasplet konačnog smještaja gostiju: tko se je trebao pomaknuti na više, a tko na niže kad se pojavio domaćin, Isus daje praktičnu uputu o zauzimanju svoga mjesta na takvim svečanim slavljima. To je bila samo slikovita i prigodna poduka za ozbiljnije stvari o poniznosti čovjeka.

Ponizan čovjek sebe stavlja na posljednje mjesto ne zato što sebe sažalijeva i što smatra da je bijednik koji ništa ne vrijedi, nego jer je svjestan da sve prima iz Božje ruke. On želi da i drugi dođu do izražaja jer cijeni čovjeka tako da u svakom prepoznaje nešto vrijedno. Ne vidi samo sebe nego i kvalitete drugih. Zato uživa kad drugi napreduju i kad im u tome može pomoći. Ponizan čovjek je slobodan čovjek jer nije opterećen zahvalama, nagradama, prvim mjestima, počastima. Ponizan čovjek zna da je dijete Božje, da je ljubljen od Boga i da otuda dolazi njegova veličina i vrijednost, bez obzira prepoznaju li to ljudi ili ne prepoznaju. I kako promatra sebe, tako promatra i druge. Ponizni nisu oni ljudi koji viču: „Ja ništa ne vrijedim, ja ništa ne znam, ja ništa ne mogu“, nego oni koji su svjesni i svojih kvaliteta i tuđe vrijednosti, a ponajviše Božje  dobrote od koje primaju sve što imaju i sve što jesu. Dakle, kršćanska poniznost ne izvire iz omalovažavanja samog sebe nego iz svijesti o Božjoj ljubavi kojoj sve dugujemo.

Ovih predizbornih dana i mi svakodnevno gledamo, slušamo i čitamo o guranju političara na ‘prva mjesta‘ u upravljanju državom. Pritom slušamo njihova obećanja o boljitku koji će oni donijeti ljudima ako budu baš oni izabrani. Da su sva obećanja političara za njihova mandata ostvarena samo s 10 %, nakon ovih devetih izbora praktički bi ta sva obećanja trebala biti ostvarena već 90%. A situacija je puno poraznija, jer ne samo da nisu ostvarena obećanja ni u manjim postocima nego se izgubio i osjećaj da uopće može biti bolje. Zato se vrlo često čuje uzdah malodušnosti kako su svi političari isti. Stvarno nisu svi isti, ali su često izabrani oni koji obećavaju ali obećanja ne ostvaruju: iz neznanja ili iz nemogućnosti.

I mnogi roditelji imaju iskustvo kako je teško promijeniti navike svoje, već samo malo odraslije, djece. Prvotni je problem u tome što se predugo podnosi njihovo loše ponašanje pa kad se djeca na to priviknu izgleda im posve nepotrebno da svoje ponašanje mijenjaju. Drugotni je problem što se onda ta malo odraslija djeca pobune kad se od njih zahtijeva promjena, pa se roditelji brzo povuku u svom zahtjevu i sve se nastavlja po starom. Zbog odgađanja je ‘mali problem‘ postao ‘veliki problem‘.

I za kraj ovog razmišljanja o uspjehu i poniznosti treba reći ovo: Plašiti se iznijeti vlastito mišljenje, uvijek drugima davati za pravo i prepuštati im vodstvo, ne držati se dovoljno sposobnim – to nije poniznost nego ili lijenost ili nedostatak karaktera i konačno neodgovornost prema Bogu koji je čovjeku dao određene sposobnosti za poboljšanje svijeta. Ponizni čovjek ne mjeri sebe s drugima nego se trudi upotrijebiti svoje sposobnosti za druge. Ponizan čovjek zna da je sposoban i zna da je sposobnost dobio na dar od Boga. I taj dar ne smije zakopati nego donijeti ploda.