Bog nas hoće i zove za suradnike
27. NEDJELJA KROZ GODINU
(C-2016)
Temeljni poziv koji Bog upućuje svakom čovjeku jest poziv na život. Taj život Bog nam daruje najprije po našim roditeljima koji nas rađaju za ovaj svijet u kojem mi započinjemo i svoj hod prema vječnom životu. Neki ljudi žive samo par sati, neki samo par dana ili par mjeseci nakon začeća pod srcem svoje majke, a onda se za neke od njih taj život prekida i prije rođenja, spontanim ili namjernim pobačajem. Ali to ipak nije njihova krajnja propast jer taj jednom započet život ne nestaje u ništavilu nego se po Božjem daru prenosi u vječnost. Jer Bog jednostavno svako ljudsko biće, jednom začeto, daruje besmrtnom dušom po kojoj je započela vječnost toga ljudskog bića. Dakle je začeti čovjek od prvog trena Božji stvor bez obzira da li mi za njega znali i bez obzira kako mi njega zvali.
Kršćanin pak je Božji stvor koji je po krštenju pozvan živjeti u svijesti prijateljevanja s Bogom, a za što najčešće jednostavno kažemo da netko živi u Božjoj milosti. Svjesni Božjeg prijateljstva i svjesni da smo Božji stvorovi, trebamo se u svom životu truditi što više ostavljati ‘trag dobra‘. A to zato jer je ‘Bog najveće dobro‘, pa onda i Božji stvorovi mogu i moraju nešto dobra u svom životu ostvarivati. Na tom putovanju kroz ovaj život prema vječnosti mi smo povezani s mnogim ljudima, našim bližnjima, a nudi nam se za pratioca i sam Bogočovjek: Isus Krist. Zato nas želi okupljati svake nedjelje kako bismo se osvježavali u ‘ljudskom dostojanstvu Božjih stvorova‘ i kako bismo se jačali da mognemo što više takva božanska, a to znači: dobra djela činiti.
Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da se ni nakon najbolje obavljenog posla ne smijemo uzoholiti nego jednostavno Bogu zahvaliti što smo bili sposobni to učiniti! Jer Bog nam je dao sposobnosti, Bog nam je dao i prilike – da, istina je, često i neprilike – da u njima te sposobnosti upotrijebimo. U svakom ‘dobro obavljenom poslu‘ naša je zasluga u ovome: prvotno naša odluka da to činimo…, i drugotno naša marljivost i upornost da taj posao obavimo. Jer, da nismo od Boga dobili sposobnosti, i da nismo dobili životne prilike – naravno i neprilike – jednostavno ništa ne bismo mogli činiti. Ako pak stvarno ništa i ne činimo, a imamo za to sposobnosti, imamo za to i prilike, onda smo krivci pred Bogom i ljudima…, onda smo dužnici i pred Bogom i pred ljudima. Naravno, Bog zna i za sve naše olakotne i za naše otegotne okolnosti i to će uzeti u obzir pri prosudbi i nagradi našega života. A to sve će ‘začiniti’ i nadvisiti Božja ljubav.
Činiti dobro samima sebi i našim najbližima to nam još nekako ide, ali kad smo pozvani činiti neko ‘opće dobro’ od kojega nemamo direktne koristi, onda nam se često ne da pa se na razne način izmotavamo i opravdavamo. I onda bismo često htjeli dobiti od Boga nekakve garancije da to ima smisla i da ćemo u tome uspjeti. Valjda su zato apostoli u današnjem evanđelju rekli Isusu: „Ojačaj nam vjeru.“ Isus im odgovara da je i mala, i sasvim mala vjera – kao zrno gorušice – sasvim dovoljna da se čine velika djela: jedino se čovjek treba odvažiti i s tom malom vjerom djelovati. A ta vjera onda uključuje i naše povjerenje da će Bog dati ploda našim naporima: ako ne odmah, ako ne sutra i ako ne za mjesec dana, a ono sigurno to naše dobro djelo neće propasti. I zato jednostavno ima smisla: dobro djelo činiti! Ne jednom, ne dvaput, nego tijekom cijeloga života. I ta dobra djela posve sigurno neće biti kod svih ljudi ista, čak i kod istih ljudi neće biti jednaka u mladosti i u starosti, pa u zdravlju i u bolesti, ali bit će nešto uvijek isto: bit će dobra djela! I neće ostati nenaplaćena, zapravo bolje rečeno: neće biti od Boga nenagrađena. Jer Božja nagrada uvelike nadvisuje učinjena dobra djela njegovih stvorova.
Vjerujem da je od koristi i da je zanimljivo malo razmisliti i nad Isusovim riječima da se uz vjeru veličine ‘gorušičina zrna‘ može ‘dud premjestiti u more‘. Vjerojatno bi mnogi ljudi to htjeli vidjeti, i o tome bi sigurno pisale novine i slikale televizije…, ali koja bi konkretna korist bila od toga!? Malo čuđenja, malo medijske ‘buke‘ i ljudi bi opet živjeli ‘po svome‘ u iščekivanju neke nove senzacije. Mi kršćani doista ne moramo vjerom, velikom ili malom, presađivati drveće, jer za to imamo strojeve, koje su ljudi načinili ‘Božjim darom pameti i sloge‘, nego svojom vjerom – velikom ili malom – moramo biti od koristi našim bližnjima, moramo obavljati svoj posao ili službu zdušno i čestito… i to osobito onda kad primjećujemo da mnogi i mnogi ljudi tako ne čine, da mnogi i mnogi tako ne žive.
Tako i tada ćemo i mi pokazati da u nama nema ‘duha bojažljivosti‘ nego da u nama ima ‘duha snage, ljubavi i razbora‘ – kako to apostol Pavao i piše u Poslanici Timoteju, kako smo to čuli u današnjem 2. misnom čitanju. Mala je korist jako se na nepravdu buniti, velika je korist i malo dobra činiti. I tako ćemo posvjedočiti ljudsku vrijednost Božjih stvorova. Sve drugo je premalo, čak i onda ako se i dugo, čak i jako dugo živi, ipak to sve kratko i prekratko traje. Jer, za vječnost smo stvoreni već i onda kad smo za ovaj svijet rođeni.
