Blagovijest – Božji smo od začeća a nudi nam se i sretna vječnost

BLAGOVIJEST

(A-2017)

‘Bog je s nama, s nama ljudima‘ – to je velika, to je najjača i najradosnija vijest koju su ljudi ikada čuli. Ali nije Bog s nama kao nekakvi turist, kao slučajni ili namjerni posjetitelj koji šeće među ljudima i promatra što rade: i vidjevši što sve ljudi rade neki put je tužan, neki put radostan, a ponekad i onako istinski srdit na ljudske grijehe i nepodopštine. Neki ljudi doista, s više ili manje sličnosti, baš si nekako tako zamišljaju Boga.

Današnji blagdan Blagovijesti demantira i ispravlja sve takve ljude jer nam nosi vijest – blagu vijest, vijest vrijednu blaga – da se je Bog doslovce učlanio u ljudsko društvo na način čovjeka: pod srcem jedne nazaretske djevojke. Nakon početnog iznenađenja i straha zbog neobična pozdrava anđela Gabrijela, pa kratkog razgovora s njime o tome kakvu joj ponudu od Boga nosi, ta nazaretska Djevica je s puno povjerenja u Boga rekla svoj ‘da‘: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ I o toga trena Božji Sin Isus začet je pod srcem te nazaretske Djevice.

Tako se ovaj blagdan svojom porukom izvrsno uklapa u naša suvremena raspravljanja o tome ‘kada započinje ljudski život‘?! Odgovor je više nego jasan i jednostavan: začećem pod srcem majke! I suvremena medicina tu daje isti odgovor – jedino suvremena politika zamućuje jasnoću ove istine. Razlog ovakvog odgovora politike je poprilično jasan: mnogi ljudi ne poštuju ljudski život od začeća, a političari žele dobiti i njihove glasove na izborima. No, svaki ljudski život daruje Bog i njemu ne trebaju naši glasovi: to je tako i onda kad to ljudi prihvaćaju i onda kad ne prihvaćaju!

I koliko je ljudski život velik, i koliko su ljudi vrijedni, pokazao nam je Bog upravo svojim učlanjenjem među ljude na način čovjeka, i to od samoga njegova početka: od začeća pod srcem svoje majke Marije. Čuli smo kako i njoj samoj nije bilo lako i od prve prihvatiti Božju ponudu: tražila je neka ljudska objašnjenja. I anđeo joj je pomogao rekavši da je po Božjem daru i njezina rođakinja Elizabeta začela dijete u starosti, u životnoj dobi kad žene više na začinju i ne rađaju djecu. Rekao je anđeo Mariji da je Elizabeti već šesti mjesec trudnoće, kad se trudnoća već može vidjeti, pa se Marija lako i sama može uvjeriti u istinitost njegovih riječi: ako posjeti rođakinju.

Tada je Marija rekla da prihvaća Božju ponudu da bude majka Božjeg Sina i odmah je pohitila svojoj rođakinji da joj bude na pomoć u kućnim poslovima: kako u visokoj trudnoći tako i u prvim tjednima nakon poroda. Pazimo kako se Marija ovim neshvatljivim Božjim izborom i darom prema njoj nije uzoholila, digla nos do oblaka, nego je ostala skromna žena spremna drugome pomoći i onda kad se ta pomoć od nje ne traži.

Takav Marijin postupak je poziv i svima nama: da budemo spremni osluškivati Božje pozive i nadahnuća što bismo trebali činiti u životu; da spoznamo koje nam je okolnosti života Bog dao i kojim sposobnostima nas je obdario da se u tim okolnostima života možemo ‘snaći‘ i djelovati. I da onda imamo noge da na ‘svoje mjesto’ stignemo i da imamo ruke da svoj dio posla tu obavimo. Ima tu još jedna utješna i radosna vijest: kad nakon nekog vremena spoznamo da se u tim svojim okolnostima i sa tim svojim sposobnostima nismo iskazali nego smo zatajili, onda nam Bog pruža fantastičnu priliku oproštenja. Znamo već: jedini uvjet za dobivanje oproštenja jest žaljenje zbog grijeha koje jednostavno nazivamo ‘kajanje‘. Već nam je bilo natuknuto da će kod nas prilika za dobivanje oproštenja grijeha biti u utorak, 4.4. – bit će to dan korizmene ispovijedi za ovogodišnji Uskrs. I to je radosna vijest, i to je blaga vijest za vjernike naše župe.

I pisac Poslanice Hebrejima piše da je najbolja žrtva, tj. najbolji način štovanja Boga ‘vršiti Božju volju’. Marija je posve i na najbolji mogući način u tome uspjela. Budući da smo čuli da ni njoj to nije išlo glatko ne smije nas začuditi niti to da nama ne ide glatko ostvarivati Božju volju u svom životu. Zato je i nama potrebno osluškivati Božju ponudu, Božja nadahnuća koja nam ne dolaze po anđelu Gabrijelu nego po našim bližnjima i po raznovrsnim događajima u bližoj i daljnjoj okolini. Neodgovorno bi bilo cijeli život nehajno odmahivati na te Božje poticaje i pozive. I ne samo neodgovorno nego i opasno jer nikad ne znamo koji od tih poticaja i poziva će biti za nas zadnji, naša zadnja šansa. Svaki sprovod nekog čovjeka nas podsjeća i čak opominje da je to moguće da se i nama dogodi.

Po Isusu Bog je postao ‘s nama Bog‘, a na svakome od nas je da i mi tog Boga prihvatimo kako bismo i mi bili s Bogom – i ‘ja s Bogom‘ i ‘ti s Bogom‘. Velika stvarnost, velika čast za svakoga od nas.