Marija nam pokazuje cilj života: u nebo stići

VELIKA GOSPA

(A-2017)

        Današnja svetkovina Velike Gospe povezuje nebo i zemlju, Boga i čovjeka. Danas slavimo ženu koja je prva od svih ljudi ušla u vječni život s Bogom kao kompletan čovjek: s dušom i tijelom. U naše vrijeme je moderno govoriti o raznim projektima, pa se onda u duhu našeg vremena može reći da je Marija ostvarenje Božjeg projekta s ljudima. Taj Božji projekt je da ljudi jednom pozvani u život taj život ostvare kao puni život po uskrsnuću u vječnosti neba, unatoč smrtnosti na zemaljskom putovanju. Bez postignuća života u nebu čovjek nije ostvario smisao i svrhu svoga postojanja, ma kako dugo, burno, zanimljivo i raskošno živio, jer bez ostvarenja toga Božjeg projekta svi ljudski projekti urušavaju se u smrt.

Važno je i zanimljivo znati, kako smo čuli u evanđelju, da su se Bog i čovjek, Isus i Ivan, radosno susreli već i prije rođenja, još pod srcima svojih majki. Bog zna za čovjeka, Bog ljubi čovjeka i prije nego je rođen: odmah po začeću dok još živi i razvija se pod srcem svoje majke. Tako je onda iz perspektive čovjeka kao Božjeg stvorenja jasno da je abortus ubojstvo čovjeka! Čim je čovjek začet Bog ima s njime plan – projekt – da čovjek dosegne svoj puni život u vječnosti. A na našem zemaljskom putovanju Bog nas prati kao svoja predraga stvorenja.

Današnja svetkovina Marijina uznesenja u nebo jasno nam pokazuje da je Božji plan – projekt – s nama, s ljudima, vječni život u nebu: i to u Božjem društvu i u društvu svih ljudi koji Boga prihvaćaju. Tu je važno napomenuti da se taj projekt ostvaruje u suradnji Boga s čovjekom, a što bi se modernim rječnikom reklo: u partnerskom odnosu. Vjernički se to kaže malko drukčije: u suradnji čovjekove volje s Božjom voljom, u nesebičnosti i međusobnom darivanju, kako nam to i pokazuje Marijin život na zemlji. Jedan mali dio njezina  života pokazan nam je u današnjem evanđelju: kada ona hita u pomoć svojoj rođakinji Elizabeti u kućnim poslovima neko vrijeme prije i poslije poroda. Čuli smo na kraju evanđelja da je ostala pri Elizabeti oko tri mjeseca.

Mi smo s našim bližnjima povezani životom, poslom, prijateljstvom više od tri mjeseca. I možemo si činiti mnogo dobra, dakako možemo se i svađati ali se moramo i miriti. I zaista nije veliki problem kad se ljudi posvađaju… problem nastane kad se ljudi ne znaju i ne mogu pomiriti… često puta i zbog pravih sitnica, a nerijetko su u svađi tako dugo da već i ne znaju pravo zbog čega i oko čega su se posvađali. Tako mi ljudi jedni drugima otežavamo ostvarenje Božjeg projekta s nama. A ne zaboravimo da svakodnevno molimo Boga da nam ‘otpusti duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim‘. Dakle dajemo Bogu u ruke mjerilo naših djela, i kao da ga na neki način podsjećamo kako da postupa prema nama.

Ovih dana čitao sam kako je u Engleskoj provedeno neko istraživanje o zadovoljstvu ili nezadovoljstvu ljudi našega vremena. I to istraživanje je pokazalo da su ljudi današnjice sve usamljeniji i jednostavno nezadovoljni. I pomalo se i sami istraživači čude zašto je to tako kad je standard ljudi neusporedivo viši nego prije, kad su strojevi zamijenili ljude u teškim poslovima, kad su raznim mrežama mnogi ljudi stalno međusobno povezani. Nije rijetko vidjeti da ljudi hodaju ulicom, voze se autom ili biciklom i pritom drže mobitel na uhu. Još je neobičnije vidjeti da ljudi sjede za istim stolom, a čeprkaju po mobitelu i traže sreću negdje ‘tamo daleko’. A sjeli su za isti stol radi društva.

Mnoge ljude također zakratko usreći nedjeljna šetnja po trgovačkim centrima. I tamo ima puno ljudi, ali je svatko sam, svatko je za sebe: očima i željama povezan je samo sa stvarima, samo s robom na policama. Ljudi oko njega, pa i oni s kojima je zajedno došao u trgovački centar, samo su mu kao nekakva kulisa za ono što se odvija u njegovoj nutrini. I mnogi se vrate kući a da im nedjelja nije bila dan odmora ni za tijelo ni za dušu. Tako pomalo postaje jasno da se ljudska sreća traži na pogrešnim mjestima. Nema trgovačkih centara gdje se može kupiti sreća i zadovoljstvo. Mogu se kupiti uređaji i aparati koji ljude zakratko učine zadovoljnima ali se ubrzo njima zasite, pa opet kupuju nove, pa im se opet brzo isto dogodi.

Pa već na prvim stranicama Biblije piše kako ‘nije dobro da čovjek bude sam‘ i da mu je pravo i odgovarajuće društvo samo drugi čovjek, njegov bližnji. A naši su se domovi ispraznili od ljudi, od naših bližnjih, a napunili se uređajima i aparatima s kojima se nismo pravo usrećili.

Sjećam se da je svojevremeno naša župa bila domaćin za 250 mladih (5 autobusa) koji su sudjelovali u Susretu hrvatske katoličke mladeži u Varaždinu. Toliki broj prihvaćenih mladih pokazao je našu gostoljubivost i velikodušnost, ali je ujedno pokazao ‘prazninu‘ naših kuća: jer svi su mladi spavali u krevetima, a nitko od ukućana se nije morao privremeno preseliti izvan kuće. Do naših dana nije se ništa popravilo nego se je još više kuća i djelomično i do kraja ispraznilo. I to je pokazatelj da su se mnogi ljudi od Boga udaljili.

Marija na nebo uznesena pak je dokaz kako se vjernost Bogu ‘isplati‘ i kako sve što kao vjernici činimo ima smisla i vodi k sigurnoj pobjedi: nagradi vječnog života. A već je puno puta rečeno i valjda ćemo još puno puta čuti: bez vječnog života u nebu sve pobjede na ovome svijetu su samo privremeni uspjesi koji mogu završiti i s potpunim neuspjehom za čovjeka. U Svetom pismu su zabilježene neke nedoumice, pa i vrlo velike, kroz koje je Marija morala proći: jer nije odmah znala što i kako će se sve u životu odvijati. Uz ono što je u Svetom pismu zabilježeno posve sigurno je bilo poprilično toga što i nije zabilježeno a Marija je doživjela i uspješno Božji plan ispunila. Jednostavno je Bog uvijek bio njezin izbor, njezino opredjeljenje.

Ne bi smjela biti naša životna praksa da na Boga pomislimo, da se Boga sjetimo, samo onda kad nam se dogodi neka nevolja: tuča, suša, bolest i smrt. Koji put se Bog možda služi i takvim događajima da nas podsjeti na sebe, da nas pomalo odgaja da nismo sami sebi dosta, da nismo samo za prolazni život stvoreni nego da je naša budućnost, koja postaje i vječnost: život u nebu. Isusova Majka Marija je tamo: prati nas i nadahnjuje i na kraju zemaljskog životnog puta čeka. Po Mariji k Isusu: već ovdje i za svu vječnost.