Odgovorni smo i za svoje bližnje

23. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Počnimo današnje razmišljanje od zadnje rečenice današnjeg evanđelja koje smo malo prije čuli. „Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“, rekao je Isus svojim učenicima. Mi smo sabrani u Isusovo ime, ima nas znatno više nego samo dvojica ili trojica, pa je dakle posve sigurno da je i Isus sada među nama. Inače bi nam Isus lagao. A takva misao jedva da prolazi kroz naše uši i nikako nam ne može dotaknuti srce: da bi Isus lagao.

Sad se moramo pitati: zbog čega smo se okupili oko Isusa? Djeca bi rekla da su ih odrasli poslali, kandidati za prvu pričest i krizmu bi rekli da moraju tu biti ako žele primiti te sakramente. Kod odraslih sudionika ove sv. mise odgovori bi bili poprilično različiti, dobro je da budu istiniti. Bez da se sad nadmudrujemo ‘tko je za što došao’ radije se pozabavimo, sada kad smo već tu, onim što smo malo prije od Isusa čuli. Zapravo i od Isusa, i od proroka Ezekijela, i od apostola Pavla. A zanimljivo je to što smo čuli: jer to što oni govore poprilično odudara od uhodanog mišljenja ljudi našega vremena.

Naime, danas je moderno i poželjno čuti riječi: ‘Ne miješaj se u moj život. Ti živi po svome, ja ću po svome‘. A i Isus, i prorok Ezekijel i apostol Pavao nam govore, kako smo malo prije čuli, da ne smijemo biti neutralni prema svojim bližnjima. Govore nam da se moramo miješati u život svojih bližnjih. Isus točno kaže kada to moramo činiti: kad bližnji pogriješi.

Isus je dao i uputu kako to činiti: najprije nasamo, onda pred svjedocima i na kraju pred zajednicom. Ne tako rijetko mi činimo obrnuto: najprije u nekom društvu svojih istomišljenika, političari i pred medijima, i tek na kraju se obratimo dotičnoj osobi – kad već nastane veća ili manja gungula. Iz Isusove upute se vidi da to nije Isusov način, to nije kršćanski način. Jer Isusov način ponajprije želi da se ljudi poprave i da ostanu prijatelji, a nije prvotna namjera da se nekoga ozloglasi, niti onda kad je on stvarno učinio nešto pogrešno.

Zapravo, način opominjanja pokazuje naš odnos prema nekome: prema onome tko nam nije pri srcu bit ćemo nemilosrdni, a prema onima koje volimo bit ćemo obazrivi, puni razumijevanja. Nerijetko se događa da nekoga koga volimo uopće i ne opominjemo premda bismo stvarno morali, baš zato što ga volimo. Valjda najčešće takva potrebna i prijateljska opomena izostane od strane roditelja prema vlastitoj djeci. I onda djeca rastu u centimetrima i kilogramima ali ne i u ljudskosti. Crna kronika i navijački neredi jasni su pokazatelji takvih odgojnih propusta. Dakako, nije to odgovornost samo roditelja ali zasigurno je njihova odgovornost velika i konačno oni najviše pate kad im djeca zastrane.

Isusov način postupanja prema pogreškama ljudi mogao bi se nazvati ‘bratsko usmjeravanje‘ više negoli ‘bratsko opominjanje‘. Primjere možemo potražiti i u nekim sportovima, npr. u najpoznatijem sportu nogometu: kad sudac nekome dodijeli ‘žuti karton‘ time ga više želi usmjeriti na daljnju korektnu igru negoli ga iz igre isključiti. I zato je tek ‘drugi žuti karton‘ isključujući. Jer taj ‘drugi žuti karton’ pokazuje da igrač nije dobro shvatio onaj prvi ‘usmjeravajući‘. Tako i žuti i crveni kartoni u nogometu imaju svrhu očuvati korektnost u igri: čuvanje ljudi od povreda koje bi mogle nastati zbog grubosti i poštivanje pravila igre. Nerijetko vidimo da se opomenuti igrači ljute jer po njihovom mišljenju to nisu zaslužili. No, kad bi igrači mogli sami određivati što je korektno a što nije, uopće ne bi trebali suce. Jednako tako kad bi ljudi sami po sebi mogli živjeti pravedno, činiti samo ono što je dobro, i za njih same i za njihove bližnje, onda ne bi trebali ni Božje upute – koje jednostavno zovemo Božje zapovijedi, i ima ih samo deset. Stvarno je Bog ‘pravi majstor‘ kad je u samo deset rečenica uspio ‘srediti‘ ljudski život: čovjekovo ponašanje prema Bogu Stvoritelju, prema samome sebi i prema svojim bližnjima. Ljudi su u tu svrhu napisali puno, puno više zakona, često s manje uspjeha da ‘sve pokriju‘.

Od Kajinova bratoubojstva pa do naših dana vidi se da su ljudi sposobni činiti i velike nepravde, prave zločine, i za to ih treba opominjati: da se za pogrešne postupke pokaju i da ubuduće nastoje biti bolji. Iz Biblije također znamo da se zločinac Kajin uopće nije kajao za svoj zločin: tako da je na pitanje Boga ‘gdje ti je brat Abel‘ odgovorio da ‘on nije čuvar svoga brata‘. A znao je gdje mu je brat Abel: ubio ga je; a trebao je biti ‘čuvar svoga brata’.

Društvo često poseže i za zatvorskom kaznom za ljude koji zlo čine: time se nekoga izvadi iz društva, izolira ga se od ljudi, tako da bar za neko vrijeme više nema prilike činiti zlo bližnjima. Pretpostavka je da čovjek za vrijeme boravka u zatvoru shvati svoje pogrešno djelovanje i da po izlasku iz zatvora nastavi živjeti bolje i poštenije. Neki u tome i uspije a neki i ne uspiju. Kojih je više, ne znamo.

I apostol Pavao je napisao u svojoj Poslanici kršćanima Rima, čiji smo kratki odlomak slušali kao današnje 2. misno čitanje, da ne moraju pamtiti mnoge zakone i zapovijedi nego samo jednu i to vrlo jednostavnu: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Onda ćemo toga bližnjega znati tako opomenuti da on to shvati, ako ne odmah a ono uskoro, kao ‘bratsko usmjeravanje‘, kao uputu za poboljšanje – i ostat ćemo prijatelji. Molimo se i trudimo se da u tome što češće uspijevamo: i ja i ti. A naši nedjeljni susreti s Kristom i jednih s drugima, kad se sastajemo u Isusovo ime, u tome nam mogu biti od velike pomoći.