Opraštam da bi i meni bilo oprošteno

24. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Današnje evanđelje je malo podulje ali posve sigurno nije bilo dosadno za slušanje. I vrlo lako bismo mogli snimiti kratki film o događaju opisanom u evanđelju. Tako smo se opet uvjerili kako je Isus ‘majstor‘ pripovijedanja. Dakako, već smo puno puta čuli kako nas Isus svojim pripovijedanjem ne želi zadiviti: kako je on izvrstan pripovjedač, nego nas želi nečemu poučiti. Često puta to čini na zanimljiv način. Danas nas hoće poučiti opraštanju: da mi budemo spremni puno puta oprostiti kako bi onda i nama samima bilo puno puta oprošteno: kako od ljudi, tako i još važnije, od Boga. A u završnoj rečenici današnjeg evanđelja Isus je doista kristalno jasan: da će Bog nama oprostiti onako kako smo mi oprostili svojim bližnjima.

Tu nam se vjerojatno kvari, ili barem zamućuje, naša slika beskrajno dobroga Boga. Jer, mnogi si ljudi misle nekako ovako: ako već Bog nije tako dobar da nam usliši sve naše molitve i molitvice, onda je valjda dovoljno dobar da nam oprašta kad ga to zamolimo. Onako kako je milosrdni otac oprostio rasipnom sinu. A Isus nam danas kaže da Bog nama, svakom čovjeku pojedinačno, u ruke stavlja ‘mjerilo opraštanja’: kako ti drugome, tako će i Bog tebi! Mnoge ljude to može zgroziti, a moglo bi ih i trebalo bi ih zapravo razveseliti. A to onda kad bi u svom životu postupali ovako: „Ja svima opraštam, pa će i meni Bog oprostiti.“ I kako bi ovaj svijet bio lijep kad bi se tako živjelo, i kako bi onda i vječnost bila lijepa!

Ako usporedimo vrijednost ova dva duga u prispodobi, onda čujemo Isusa kako nam govori da je puno, puno manje to što mi ljudi jedni drugima opraštamo negoli je ono što nama ljudima Bog oprašta. Naime, 10.000 talenata koje je gospodar oprostio svome slugi neusporedivo je sa 100 denara koje je čovjek dugovao čovjeku: i nije mu htio oprostiti. Pročitao sam da je talenat o kojem govori Isus kod Židova težio nešto manje od 60 kg pa bi taj dug iznosio oko 600.000 kg (dakle 600 tona) srebra ili zlata. Pa da je i običnog željeza ili nekog drugog metala tolika količina, bila bi to značajna vrijednost. A 100 denara je bila plaća radnika u to doba u polju ili vinogradu  za 100 dana. Tako bi to ugrubo bila tromjesečna plaća. Dakle, posve neusporedive vrijednosti: 10.000 talenata naprama 100 denara!

Ali ovaj sluga velikodušnog gospodara uopće nije zamijetio koliko mu je veliki dug oprošten – on je samo jako računao koliko je drugi njemu dužan. Često smo mi ljudi takvi: ono što mi činimo, strašno je vrijedno… a ono što čine drugi smatramo sitnicom. Isus nam danas kaže da i te naše sitnice pred Bogom puno vrijede: i u pozitivnom i u negativnom smislu. Sjetimo se ovdje da je jednom drugom zgodom Isus rekao da sve ono što mi činimo ljudima, on uzima kao da je učinjeno njemu samome. Problem nastane kad mi ljudi jedni drugima činimo zlo ili propuštamo činiti dobro koje bismo mogli.

Koliko je Isusu bilo važno naše opraštanje bližnjima, i koliko je ono važno za naše spasenje za vječnost, govori i činjenica da je to Isus stavio i u molitvu Očenaša, jedinu molitvu koju je on sam naučio ljude. Lako nam se sjetiti tih znakovitih riječi molitve jer je valjda svakodnevno molimo: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim…“. Mnogi i mnogi ljudi, kako nekad tako i danas, misle da je to previše za normalnog čovjeka. Ipak, zlo se zlom ne pobjeđuje. Jer ako netko na zlo uzvraća zlom, pa onda je isti kao i onaj koji je prvi počeo činiti zlo. I tada više i nije bitno tko je prvi počeo: krajnji ishod je jad, tuga, nastavak neprijateljstva i mržnje. Tako da u osveti nema sreće za čovjeka.

I još je nešto važno: kao što smo voljni oprostiti tako budimo voljni i oproštenje nama od drugih primiti. To onda znači da se nećemo trajno optuživati za ono loše u našoj prošlosti nego nakon oproštenja od strane Boga i ljudi, nastojmo iznova u svom životu ostavljati trag dobra. I tako sedamdeset puta sedam na dan – a to znači: uvijek! Oprostiti sebi i oprostiti drugima.

Isus je svjesno uspostavio suprotnost, kontrast, između velikodušnosti kralja, koji ovdje zapravo predstavlja Boga, i škrtosti sluge koji predstavlja vjernika koji nije spreman oprostiti tuđe grijehe kojima je njemu nanesena šteta: materijalna ili duhovna. Bog je svakome čovjeku oprostio daleko više nego što će ijedan čovjek ikomu ikada trebati oprostiti.

Sve to o čemu smo sada razmišljali vrijedi osobito onda ako računamo s vječnim životom. A čuli smo apostola Pavla u Poslanici vjernicima Rima. Kratko je pa poslušajmo još jednom: „Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umireno, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.“ To pak onda znači da smo kao kršćani pozvani u prolaznom životu na zemlji slijediti: upute, i pozive, i primjere Isusove kako bismo bili s njime uskrslim i u vječnosti. Za to živimo, jedni drugima dobro činimo i od srca jedni drugima opraštajmo.