I po nama svijet mora biti bolji
27. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Vinogradi su već poodavno pobrani – i mošt već vri – a misna čitanja današnje nedjelje opet nam nose Božju poruku slikom vinograda: najprije prorok Izaija u 1. misnom čitanju, a onda i Isus u evanđelju. Znamo već: vinograd o kojemu govori Biblija je ustvari ovaj svijet kojega je Bog stvorio, a vinogradari smo mi ljudi kojima je Bog podario taj svijet na upravljanje. To upravljanje svijetom bi moralo biti takvo da donosi dobre plodove. Naime u svijetu stvorenom od Boga ima svega što ljudima treba i ni u čemu ljudi neće oskudijevati budu li svijetom pravilno upravljali: koristeći pamet i ruke.
A čuli smo proroka Izaiju koji piše kako se i sam ‘Bog čudi‘ ljudima što tim svijetom ne znaju ili neće pravilno upravljati: pa zbog toga mnogi ljudi trpe nepravde i teško žive. To loše ljudsko upravljanje svijetom prorok Izaija je izrazio slikom ‘vinjage‘ koja se pojavila u vinogradu umjesto ‘dobre i plemenite loze‘, kakva je bila zasađena u početku. ‘Vinjaga‘ je u stvari ‘divlja loza‘, loza koja počinje rasti u vinogradu ako se loše ili nikako ne obrađuje. Tako prorok Izaija poručuje da i svijet može ‘podivljati‘ zbog lošeg ljudskog upravljanja njime.
Važno je čuti da vlasnik vinograda nije bio ravnodušan na ovakvu situaciju u vinogradu. Razljutio se do te mjere da je dopustio potpuno opustošenje takvog zanemarenog vinograda. Ako ne rodi dobrim urodom, onda je zapravo suvišno njegovo postojanje. Onda taj vinograd onako izdaleka samo izgleda kao vinograd, a ustvari nije vinograd: ako ne daje vina.
Tako je onda ova prispodoba upozorenje ljudima da su odgovorni za stanje svijeta u kojem žive i ujedno je poziv da moraju davati dobre plodove svoga života. Ovdje opet treba reći da je Bog kao Stvoritelj dao ljudima, svojim stvorenjima, i upute kako živjeti, kako upravljati svijetom, da to bude na dobrobit svim ljudima. Te upute su zapisane u Bibliji još od Abrahamovih vremena. I kad su ljudi u velikoj mjeri zanemarivali te Božje upute, koje su im dolazile po brojnim prorocima, sam se je Bog po Isusu uključio u taj svijet među ljude. I to se je uključio na nevjerojatan i zato posve neočekivani način: na način jednoga čovjeka, zapravo Bogočovjeka Isusa: i to sve od rođenja pa do smrti.
Danas smo u evanđelju čuli toga Isusa kako se i on služi tom dobro znanom prispodobom o vinogradu i vinogradarima. I Isus ukratko opisuje veliki angažman vlasnika vinograda kako bi u njemu bilo sve ono što je potrebno da urod bude dobar. No, i tu se dogodila zloporaba. Isus govori o drukčijoj zloporabi vinograda: nije se izrodio u vinjagu, kao kod proroka Izaije, a zbog nemara vinogradara. U Isusovoj prispodobi zloporaba vinograda se dogodila tako da njegov urod nije bio predan vlasniku. Čak su vinogradari bili vrlo grubi prema brojnim vlasnikom izaslanicima koji su došli po dogovoreni urod: neke su istukli, neke ubili, a urod nikako nisu isporučili. Učinili su čak još veći i najveći zločin: ubili su vlasnikova sina s namjerom da si oni prisvoje vinograd.
I onda je Isus, nakon što je ispričao ovu prispodobu, upitao slušatelje: što bi po njihovom mišljenju trebao učiniti vlasnik vinograda. Odgovor je bio neumoljiv: te i takve vinogradare treba pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima koji će isporučivati urod. Slušatelji nisu ni slutili da su protiv sebe govorili: oni su bili ti vinogradari koji nisu davali urod nego su progonili i ubijali one koji su ih upozoravali da to moraju činiti: brojne proroke.
Sad smo mi ti vinogradari, sad je ovaj naš svijet u kojem živimo naš vinograd. Pa jel’ se prepoznaje da u tom vinogradu svijeta žive i rade pravi vinogradari, vinogradari kršćani? Da li se nama svijet pretvorio u vinjagu, kao u prispodobi proroka Izaije? Ili pak ni mi ne dajemo urod vlasniku svijeta: Bogu, nego si taj ‘urod zadržavamo kod sebe‘, kao oni ljudi u Isusovoj prispodobi? Ili je ipak zbog nas i našeg zalaganja u svijetu doista tom svijetu, makar samo onom ‘našem malom svijetu‘: kućnom, obiteljskom, na radnom mjestu… bolje, ljepše?
Važno je zamijetiti da ni kod proroka Izaije ni kod Isusa nema nikakve prisile prema vinogradarima: dano im je na volju što će i kako će raditi. Dakako, samo jedno određeno vrijeme. A onda su uslijedile posljedice, sudbonosne posljedice.
Tako Bog i svim ljudima – i nama ovdje i danas – daje slobodu djelovanja u svom malenom svijetu. Na ništa nas ne prisiljava, samo nam daje savjete, upute, samo nas poziva riječju i primjerom. I nitko od ljudi ne zna dokle će trajati ta sloboda ljudskog izbora i dokle će trajati strpljivost Božjeg čekanja. No, nitko od ljudi neće moći ne ‘dati račun‘ svoga rada u ovome svijetu. Ta spoznaja nas uopće ne mora uplašiti nego nas treba uozbiljiti: nije mala stvar dobiti od Boga život, nije mala stvar dobiti od Boga sposobnosti koje su dostatne svakom čovjeku za njegove životne okolnosti. Bog računa s nama, računa da ćemo taj darovani život i te primljene sposobnosti doista i upotrijebiti: da svijet bude ljepši i da život bude bolji. Nešto, barem nešto malo, ljepši i barem nešto bolji: već sada i ovdje nešto, a u punini u vječnosti.
