Dane su nam prilike i sposobnosti da nebo postignemo
28. NEDJELJA KROZ GODINU
(A-2017)
Zadnje dvije nedjelje Isusovim prispodobama o radu u vinogradu bili smo pozivani da se uključimo u rad na ovome svijetu bez straha da za to nećemo biti nagrađeni. Eto, o toj nagradi govori nam Isus u današnjem evanđelju. Lako nam se sjetiti što smo malo prije čuli: Isus govori o svadbi koju je kralj priredio svome sinu i na koju poziva mnoge uzvanike. Očito je to trebala biti njima nagrada za suradnju u upravljanju kraljevstvom. Premda danas ima jako malo kraljeva i kraljica u svijetu, svega nekoliko, lako nam je razumjeti da je kralj ili kraljica netko važan. Zato je svakako čast i uspjeh ako te taj ‘netko važan‘ pozove k sebi: i to ne na neki teški posao nego na svadbu. Zato je prilično iznenađenje da se brojni uzvanici nisu htjeli odazvati niti na svadbu – i možemo si tek zamisliti kako bi bili ‘spremni‘ odazvati se na neki posao, osobito ako bi to bio iole teži posao. Kralj je neuspjeh u odzivu onih prvih pozvanih, valjda svojih prvih suradnika i prijatelja, riješio proširenjem poziva na sve ljude na koje su njegovi pozivatelji naišli. I uspio je kralj napuniti svadbenu dvoranu. I onda se dogodilo nešto neočekivano i zapravo začuđujuće: jedan od pozvanih nije bio prikladno odjeven za tu zgodu. Nije imao ‘svadbeno ruho‘. Po ovome izgleda da su svi koji su došli na svadbu dobili i posebno ‘svadbeno ruho‘ koje su oblačili za tu zgodu kako bi svi bili jednaki: i bogati i siromašni. Taj jedan je očito odbio obući to ‘svadbeno ruho‘ nego je ostao obučen onako kako je došao na svadbu. Ne znamo razloge takva njegova postupka: ili je čovjek bio lakomislen ili je tako htio pokazati neki svoj inat, možda i prkos prema kralju. Kad je bio pitan zašto je takav ušao na svadbu, a mogao se je kao svi drugi fino obući u svadbeno ruho, nije znao ništa odgovoriti: evanđelje kaže da je ‘zanijemio‘. I posljedice su bile strašne: bio je izbačen sa svadbe. I nije bio izbačen tako da ide ‘doma spavati‘ nego ‘u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi‘. Ne trebamo sad previše mudrovati: ‘gdje će to biti i kako će to biti‘ – posve je očito da će to biti posve ‘negostoljubivo mjesto‘ pa zato i posve neželjeno mjesto. A tako je malo trebalo da bude lijepo, da ‘sve bude u redu‘.
Pripovijedajući ovu prispodobu Isus nije htio biti samo ljudima zanimljiv, nije htio samo pričati zgode i nezgode s raznih svadbi – kao neke zgodne anegdote – nego je tom prispodobom Isus izrekao poruku za ljude: kako one koji su ga tada slušali tako i za nas koji to danas slušamo. Mi slušamo istoga Isusa, dakako u drugo vrijeme.
A Isusova poruka je posve ozbiljna. Jer kralj iz ove prispodobe je sam Bog; kraljev sin je Božji Sin Isus koji je došao ljudima priopćiti radosnu vijest o nevjerojatnoj Božjoj ljubavi prema njima – to je ta ‘svadba‘; i konačno, uzvanici su svi ljudi. Oni ‘prvi uzvanici‘ valjda smo svi mi koji smo kršteni pa smo tako na neki način već od djetinjstva pozvani biti ‘najbliži Božji suradnici‘. I sad je red da se zapitamo, svaki sam u sebi, ali onako ozbiljno: kakvi smo Božji suradnici? Odazivamo li se svojim životom i radom da budemo radosni svjedoci Isusove ljubavi prema ljudima? Ili imamo važnijega posla… zanimljivijega posla…? Puno toga u našem životu, u našem ponašanju prema Bogu i ljudima; u našem ponašanju prema poslu i materijalnim dobrima pokazuje tko i što nam je na prvom mjestu, tko i što nam je važno i tko i što nam je najvažnije u životu.
U konačnici, svadba o kojoj Isus govori u današnjoj prispodobi ustvari je sretna vječnost, vječni život u nebu. Oblačenje svadbenog ruha jest naše zalaganje na našem životnom putovanju prema toj vječnosti. Bog nam daje svadbeno ruho, a to zapravo znači: Bog nam daje sposobnosti i prilike života koje nas mogu dovesti do sretne vječnosti. Brojni sakramenti, a sakramenti su vidljivi znakovi Božjeg djelovanja i susretanja s nama na životnom putu, velika su i potrebna nam pomoć da nam svadbeno ruho – a to su naše životne prilike i sposobnosti koje su nam od Boga darovane – ostanu prikladne za vječnu svadbu, za nebo. Tu je važno napomenuti da imamo i ‘kemijsku čistionicu‘ za to naše svadbeno ruho, kad se ono jako zaprlja grijehom. Ta kemijska čistionica je ‘sakrament ispovijedi‘ po kojemu, onako od vremena do vremena, čistimo svoju dušu od svih grijeha, od svih prljavština, od svih ‘zmazanoća‘ koje kroz dane, tjedne i mjesece skupimo u životu i radu. Dakle, ne mora nas hvatati panika ako u životu pogriješimo, ali nas mora biti strah ako se na grijehe tako priviknemo da ih jednostavno ne želimo utopiti u Božjoj ljubavi i milosrđu. A imamo prilike, imamo mogućnosti, naše ‘svadbeno ruho‘ održavati ‘čistim‘. Imamo prilike i mogućnosti održavati ga prikladnim za vječni život u nebu. I nemojmo si dopuštati mogućnost da nas iznenadi Božji poziv u vječnost. Da nas iznenadi dok smo još u svakodnevnom poslu: s brigama i radostima. Baš tako su nenadano bili pozvani s putova i raskrižja oni ljudi iz Isusove prispodobe. Bili su pozvani i zli i dobri. Nemojmo si dopustiti da nas zatekne Božje pitanje ‘kako smo došli u vječnost‘ bez svadbenog ruha, a to znači: bez dobrih djela i bez kajanja i oproštenja za loša djela i propuste. Jednostavno bez kajanja za grijehe. Nemojmo si dopuštati da mi na to Božje pitanje ‘zanijemimo‘, kao onaj čovjek iz Isusove prispodobe. Da zanijemimo jer nećemo imati pravoga odgovora zašto nismo koristili Božju ponudu. I onu krajnju ponudu ‘opraštanja grijeha‘. I opet treba reći: nedjeljni susreti na svetoj misi su divna prilika za našu povezanost i prijateljevanje i s Bogom i s bližnjima.