Svijet pripada ljudima, a ljudi Bogu

29. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

Zadnje vrijeme dosta često se govori i piše, barem po medijima, o potrebi nemiješanja kršćanskih vrednota u život ljudi naše domovine. I onda se vrlo strogo pazi što je pojedini biskup gdje rekao. I pritom se najčešće samo pojedine rečenice izvade iz konteksta, dakle iz svega onoga što je bilo rečeno, pa se onda iz toga prave priče i pričice kako kome paše. Tako se stvara nekakvo neprijateljstvo prema članovima Crkve. I u jednom ljudskom nezadovoljstvu, koje je prisutno kod mnogih ljudi našega vremena, a zbog različitih prilika i neprilika, kako osobnih tako i društvenih, mnogi ljudi u to što čuju ili pročitaju jednostavno povjeruju. Mnogi se dalje ne zamaraju daljnjim promišljanjem: što su to ustvari predstavnici Crkve rekli nego iza onoga što su čuli ili pročitali stave ‘točku‘ – i to je za njih tako, i gotovo! A Crkva ovim svijetom pronosi uistinu radosnu vijest – evanđelje – o Božjoj ljubavi prema ljudima. A za svoje pogreške kršćani se kaju, dobivaju od Boga oproštenje i opet se trude biti bolji Kristovi svjedoci.

O jednom takvom neprijateljskom stavu: ne prema Crkvi nego prema osnivaču Crkve: Isusu riječ je u današnjem evanđelju. Podsjetimo se: dvije skupine ljudi došle su k Isusu da ga ‘uhvate u riječi‘. Inače su te dvije skupine bile po svojoj prirodi posve suprotstavljene u svom načinu življenja i uopće u poimanju života. Evanđelje kaže da su to bili ‘farizeji i herodovci‘.

Podsjetimo se ukratko tko su bili ljudi iz tih dviju skupina. Farizeji su bili pobožni Židovi koji su nastojali do u tančine živjeti po Božjim zapovijedima, kako su one doslovce zapisane u Bibliji. I njima je bilo posve neprihvatljivo da Herod, kao stranac a ne Židov, bude njihov kralj. I često su huškali ljude na pobune protiv te strane vlasti. Herodovci pak su bili ono što im i samo ime kaže: pristaše i suradnici kralja Heroda. Njima nije smetalo što je kralj Herod tuđinac. Njima je s njim bilo dobro. Dakle to su bile dvije posve nepomirljive skupine ljudi.

I sad su se ovi međusobno nepomirljivi ljudi međusobno udružili protiv zajedničkog ‘neprijatelja‘: Isusa. Farizeji su Isusa optuživali da dovoljno točno ne opslužuje vjerske zapovijedi, i da tako kvari pobožne Židove; a herodovci su bili u strahu da Isus ne iskoristi svoju popularnost među ljudima i podigne bunu protiv kralja Heroda, protiv tuđinskog vladara, a oni s njim tako lijepo surađuju na osobnu korist.

Pitanje postavljeno Isusu bilo je krajnje lukavo i sigurno su mislili da ‘imaju Isusa u šaci‘. Jer, štogod odgovori moći će se upotrijebiti protiv njega. Ako odgovori da se porez mora plaćati, optužit će ga da je protiv židovske sirotinje koja bi i bez plaćanja poreza teško živjela. Dakle Isus je samo na riječima za siromahe, a u stvarnosti to nije.

Ako pak rekne da se porez ne mora plaćati, onda će biti kriv pred vlastima da potiče ljude na nepoštivanje zakona i na pobunu. A onda će se kralj Herod već pobrinuti kako taj problem s Isusom riješiti: zatvorska ili još jednostavnije, smrtna kazna.

Iste i slične pojave prate ljude kroz cijelu ljudsku povijest. Tako i u naše vrijeme nije u tome izuzetak. Nerijetko se ljudi, pojedinci i skupine, koji su inače u mnogim stvarima međusobno suprotstavljeni, slože protiv ‘trećega‘. Mnogi bi od nas valjda znali izreći takve primjere iz bliže ili daljnje okoline svoga života. Najpoznatiji pak su primjeri političara i političkih stranaka – jer su oni najizloženiji u medijima pa se tako onda i u javnosti o njima najviše zna.

Tko iole ozbiljnije prati te medije zna da su kritikama često izloženi i biskupi: od suvremenih koji sada djeluju u Crkvi i društvu, pa do onih koji su djelovali u bližoj ili daljnjoj prošlosti. Tako se nerijetko čuje i piše da se pojedini biskupi ‘previše miješaju u politiku‘ kad progovore o događanjima u društvu… a ti isti ljudi pak predbacuju npr. kardinalu Stepincu da se je premalo zauzimao za ljude, da se je dakle ‘premalo miješao u politiku‘.

Pa i mi župnici više puta čujemo prigovore: da od ljudi, napose djece i mladih, ‘previše tražimo‘. Da tražimo ono što u naše vrijeme više nije moderno… da je to nekad bilo tako kako bi mi sada htjeli, ali da su sada ‘druga vremena‘. A onda kad se negdje ‘zaglibi‘ traži se pomoć: ‘dajte velečasni napravite nekaj, nas nikaj ne sluša‘. A što napraviti s ‘krivim drvetom‘ koje je godinama ‘nakrivo raslo‘?

Isus je rekao jednostavno: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje.“ A carevo, tj. ljudsko, jesu ljudski zakoni, jest naše djelovanje u svijetu, a Božje jest sam čovjek, Božji stvor. Ja i ti, svatko od nas, sa svojim sposobnostima koje ima i životnim prilikama koje živi. Mi, i ja i ti, jer smo Božji stvorovi, moramo k Bogu u vječnost stići. U sretnu vječnost neba nam je stići. A sve ovo ljudsko što živimo jesu olakotne ili otežavajuće okolnosti na tom putovanju prema Bogu i vječnosti. Bog daje ljudima dovoljno sposobnosti, daje i dovoljno snage za sve životne okolnosti, ali nam to ne daje unaprijed, kao akontaciju, nego susljedno, onda kad se u tim životnim okolnostima nalazimo. Ipak, može se reći, akontacija je Božje obećanje da naše zalaganje, naša dobrota, sve ono što smo dobroga učinili za svoga života na zemlji, neće ostati pri Bogu skriveno i nenaplaćeno! Zato je pametno i korisno tijekom života držati se u Božjoj blizini: po molitvi, sakramentima i, svakako, po nedjeljnoj sv. misi. Na sigurnom smo životnom putu ako tako živimo. I u sretnu ćemo vječnost stići.