Dobra djela nam je činiti i dobru vječnost postići

32. NEDJELJA KROZ GODINU

(A-2017)

I letimičan pogled na okolinu pokazuje nam da se približavamo kraju još jedne godine u našem životu. Vinogradi su već odavno pobrani, s polja se ubiru zadnji plodovi – sve je to nagrada ili plaća za uloženi trud, dakako uz Božji blagoslov. Premda mnogi ljudi nisu nikad posve zadovoljni dobivenim urodom ipak im ono što su ubrali barem donekle opravdava uloženi trud.

I Božja poruka koja nam se danas upućuje preko misnih čitanja govori o potrebi mudrosti življenja kako bi se postigao željeni cilj u vječnosti. I naš život mora donijeti plodove koji vrijede i za vječnost. Za takav život na zemlji koji će biti vrijedan i za vječnost nije dovoljno znanje i pamet nego upravo mudrost. A mudrost znači da se pamet i znanje tako upotrijebe da ostavljaju trag dobra već na zemlji kako bi se u vječnosti postigla trajna sreća.

Mi znamo da razni ljudi nude razne upute i razna rješenja za koja je vrijedno živjeti. Ta raznolikost uputa i rješenja nije značajka samo našeg vremena, toga je bilo kroz cijelu ljudsku povijest, toga će posve sigurno biti dok je ljudi na zemlji. Već je više puta rečeno kako je posve sigurno da Bog, kao Stvoritelj ljudi i svemira, valjda najbolje zna uputiti ljude na način života na zemlji koji će ih dovesti u sretnu vječnost. Nedavno nam je Isus rekao da su dovoljne samo dvije: ‘ljubi Boga iznad svega i bližnjega kao sebe samoga‘. Tako malo riječi, a tako puno rečenoga.

Danas nam Isus u prispodobi o mudrim i ludim djevicama govori kako se iste životne okolnosti mogu dobro ili pogrešno upotrijebiti. Kraj prispodobe nam govori da jednom više nema mogućnosti ispravka: gotovo je, što je bilo, bilo je. Zanimljivo je i važno zamijetiti da za svoju prispodobu Isus opet koristi gozbu kao sliku vječnosti koju Bog pripravlja ljudima.

Nije nam si teško zamisliti kako je za ljude Isusovog vremena, koji su često živjeli u velikoj oskudici; tako da ni smrt od gladi nije bila odviše rijetka, poziv na gozbu bio izvanredno lijep događaj. Prvo to znači da si nekome važan kad te zove na gozbu… a onda k tome velika pogodnost: možeš jesti i piti, i veseliti se, posve besplatno. Nama danas gozba i nije neki tako veliki događaj. Istina je: sad si više ‘gruntamo‘ zašto je netko pozvan na gozbu a netko nije, ali samo jelo i piće dolazi u drugi plan. Jer danas je problem ‘što jesti’ ne zato jer se nema od čega pripraviti nego jer se od obilja ne zna što bi jeli. To se poznaje već kod male djece.

Mnogi znaju za ovakav primjer: mama ili baka pita dijete ‘hoće li jesti to‘. Više puta djetetu nije uopće za jelo pa kaže ‘ne‘… i onda mu se ponudi nešto drugo. I ako dijete nije gladno opet će reći ‘ne‘. Onda dobije i treću ponudu. I tako se dijete od samih početaka svoga života navikne da može birati. A da mu se je odmah reklo ‘hodi ovo jesti‘ pa ako neće onda nema nečeg drugog, dijete bi se naviklo da jede ono što mu se ponudi. Dakako, poslije dijete biva bombardirano drukčijim ponudama, pa onda s vremenom postane nezadovoljno ako se izbor ponuda smanji. Kasnije bira: školsku torbu, odjeću i obuću, mobitel i tablet, i tako dalje i tako dalje. I onda se tom djetetu kad odraste do odraslog čovjeka dogodi da puno toga ima i još mu puno toga fali. Eto, tu je mudrost odgajanja koja onda dovodi i do mudrosti življenja.

Djevice iz današnjeg evanđelja predstavljaju dva glavna tipa ljudskog življenja: jednima je važno kako je sada, a drugi se uz taj sada brinu i za ono što poslije dolazi. Dakako, i za ono što dolazi nakon tri dana, pa nakon tri godine, i konačno za ono što dolazi nakon završetka ovozemnog života. Znamo da mnogi vode ozbiljnu brigu o tome što će jesti i piti, pa za tjelesne aktivnosti raznih vrsta… i u tome nema ništa loše. Loše bude to da se niti približno ne brinu za svoje duhovne potrebe, za zdravlje svoje duše koja se također mora hraniti zdravo i vježbati u aktivnostima razne vrste. Gledanje serija na televiziji sigurno ne spada u tu brigu za dušu, to je jedino popunjavanje slobodnog vremena. Duša treba nešto drugo, duša treba nešto bolje i ozbiljnije.

Eto, uz jučerašnje proštenje u našoj župi mogli smo si i dušu malo bolje nahraniti, ali taj jedan obrok, taj jedan bljesak duhovnoga ne može dušu držati sitom dugo, dugo vremena: do novoga proštenja. Znamo da se i akumulator isprazni nakon duljeg vremena ako ga se povremeno ne dopuni. Inače i prazan akumulator izvana izgleda besprijekorno, možda je tek malo prašnjav, ali u sebi nema snage. Tako i čovjek ako si ne puni dušu duhovnim vrednotama izgleda izvana sasvim dobro, čak možda i veselo tulumari, ali je u dubini svoga bića nezadovoljan, nesretan, i stalno traži nove poticaje, nove senzacije koje su bučne i blještave ali ipak odviše površne. I tako se čovjek može vrtjeti u krug cijeloga života: burno i blještavo živjeti, ali u dubini svoga bića nesretan biti. Da je tome tako s mnogim ljudima našega vremena više ili manje jasno pokazuju nam suvremeni mediji: radio, televizija, novine i Internet.

Da bismo bili sretni, pa čak i u teškoćama i nevoljama života, moramo si dušu prikopčati na bolje izvore punjenja. Uskrsli Isus nam ih nudi, čak nudi samoga sebe. Mi biramo pa onda dobro izaberimo kako bi u vječnost mogli ponijeti svoju dušu kojoj neće uzmanjkati ulja dobrih djela.