Bdjeti da bi se znalo živjeti već sada za vječnost

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(B-2017)

         Ove smo noći započeli adventsko vrijeme, a time i novu crkvenu liturgijsku godinu. Na to nas je podsjetila i adventska himna ‘Padaj s neba roso sveta‘ s kojom smo započeli ovu sv. misu. Svjedoci smo kako se ovo adventsko vrijeme jednostavno već pretvorilo u božićno vrijeme. Trgovine su prepune božićnih ukrasa, a nerijetko već i ulice i trgovi sjaje božićnom rasvjetom. Jasno je zašto se trgovine žure: tko prvi ponudi, prvi proda. A kad netko jednom kupi, onda poslije više neće kupiti božićni ukras jer ga već doma ima. Onda pak nemali broj ljudi, kad su već kupili lampice, te lampice i upale… jer je šteta da ostanu u kutiji. I tako se dogodi da ljudi jednostavno predugo ‘božićuju‘ pa kad dođe sam blagdan, Božić je nekako već ‘potrošen‘, izgubio je na svojoj važnosti i jedinstvenosti. Isto bi bilo da netko mjesec dana unaprijed slavi svoj rođendan ili imendan – sam dan toga rođendana ili imendana bio bi također ‘potrošen‘ i izgubio bi svoj značaj.

A nismo samo ubrzali božićno vrijeme, mi si često ubrzavamo i svoj svakodnevni život. Sjetimo se kako smo nestrpljivi: na proljeće tko će prije posijati… na jesen tko će prije plodove ubrati. Mala djeca oblače i obuvaju odjeću i cipele svojih roditelja, ne bi li brže bili ‘veliki’. Barem je nekada tako bilo… danas uzimaju mobitele i tablete s istom nakanom. A sva ta tzv. digitalizacija ‘stvara od mladih ljudi fizičke i duhovne invalide koji nemaju ni kondicije ni mašte‘, kako je to izjavio u intervjuu u prošlom broju Glasa koncila dr. Goran Šimić, redoviti profesor neuroznanosti i anatomije na Institutu za istraživanje mozga u Zagrebu. Također je izjavio da istraživanja pokazuju kako se puno bolje pamti ono što je pročitano s papira, iz knjige, negoli ono što je pročitano s ekrana nekog uređaja.

Adventsko vrijeme je doba čekanja i doba priprave. A čekati se može samo nekoga tko je najavljen. Onaj tko nije najavljen može nas svojim dolaskom iznenaditi: ugodno ili neugodno. Adventsko vrijeme nam govori o čekanju Onoga koji je najavljen već na prvim stranicama Biblije: odmah iza počinjenja prvoga grijeha. Odmah poslije prvoga grijeha Bog se je, ljudskim riječima rečeno, ražalostio nad čovjekom koji odbacuje savjet Boga, a prihvaća savjet đavla. Ali Bog ipak nije u ljutnji odbacio čovjeka nego je najavio spašavanje te nove čovjekove situacije slanjem svoga Spasitelja. Budući da je to Bog najavio, a Bog ne može lagati ni varati jer onda ne bi bio Bog, to je bilo posve sigurno da će najavljeni Spasitelj doći – jedino nije bilo poznato kada će doći i kako će kao spasitelj djelovati. Mi sada po vjeri znamo da Bog nije kao spasitelja poslao ‘bilo koga‘ nego je sam Bog postao i čovjek.

Kroz dugu ljudsku povijest bila su različita ljudska postupanja prema Bogu. I danas je tako. A mi smo maloprije u 1. čitanju iz Knjige proroka Izaije čuli ljudsko čuđenje ‘zašto je uopće Bog, kao otac, dopustio ljudima, svojim najdragocjenijim stvorenjima, da odlutaju od njega‘. Ljudsko iskustvo nam govori da mnogi roditelji dugo, dugo, ne daju svojoj djeci da ‘odrastu‘. Postignu djeca dovoljno kilograma i centimetara, ali ih roditelji ne puštaju da se osamostale. Pa čak i onda kad njihova djeca osnuju vlastite obitelji, poneki roditelji još dugo žele imati utjecaja na njihov život. Nekad se govorilo: ‘Dok si pod mojim krovom, moraš se tako ponašati‘. Sad roditelji kažu: ‘A kaj ja mogu? Danas se tako živi‘. Niti je ono ‘prijašnje‘ bilo pravo rješenje niti je ovo sada moderno pravo rješenje. Jer živi se tako da su male nesuglasice dovoljne za ‘razlaz‘. Jer ljudi nisu mobiteli i tableti koje isključiš kad ti ‘dojade‘ nego se treba privikavati i prilagođavati jedni drugima. I ne bi to bilo baš neko veliko trpljenje nego više dozrijevanje u obiteljskom životu. Pritom bi bilo dobro i Boga zazvati u svoju obitelj.

I prorok Izaija, nakon što se žali što je Bog tako nešto dopustio ljudima, zove ga da ‘razdrije nebesa i siđe‘. I to tako da se taj silazak Božji primijeti: da se brda tresu. Onda dalje prorok Izaija navodi kako Bog pomaže dobrim ljudima premda su i dalje mnogi ljudi daleko od Boga. Pri kraju današnjeg odlomka prorok Izaija ponizno priznaje da je Bog ljudima otac i da smo svi mi ‘djelo ruku njegovih‘. Dobro je zapaziti i zapamtiti da već prorok Izaija Boga zove Ocem – kako  nas je i Isus poučio u molitvi Očenaša: da baš tako Boga zovemo. A Bog je otac koji ljudima daje slobodu. Ponajprije im daje životne sposobnosti, onda im daje životne okolnosti, i na kraju očekuje plodove tih sposobnosti u tim okolnostima. Kako pak Bog zna da se u ljudski život miješa i netko nepozvan, ali čovjeku jalan i ‘neprijatelj od početka‘, a to je đavao – Sotona – to Isus poziva svoje ljude da se što češće i što bolje s njim druže. Zbog svih onih darova i sposobnosti kojima je Bog obdario ljude – ta svoja najvrednija i najuzvišenija stvorenja – ljudi se mogu osjetiti toliko moćni, toliko samostalni da Boga, svoga Stvoritelja, i ne trebaju. Čak se mnogi i ne zamaraju pitanjima i odgovorima: ima li Boga, kakav je prema nama, što od nas traži? Oni se zovu agnosticima. A ima i ljudi koji su posve ratoborni tako da žele Boga izbaciti, ne samo iz svoga života nego i iz cjelokupne stvarnosti. I kod nas i u Europi.

Zato nas Isus u evanđelju triput poziva na bdijenje. Bdijenje pokazuje da nekoga čekamo posve ozbiljno i bez obzira kada taj očekivani bude došao. No to bdijenje nije i ne smije biti prazno, tek toliko da dani i godine prođu, nego mora biti ispunjeno: svaki svojim poslom. Dakako, i svatko prema svojim sposobnostima i svatko u svojim životnim okolnostima.

Uza sve životne teškoće mnogi kršćani ipak u tome i uspijevaju. I tim i takvim kršćanima apostol Pavao čestita, kako smo to čuli u 2. misnom čitanju iz Prve poslanice Korinćanima. Neka i nas, svakoga na svom poslu, što češće stignu pohvale i čestitke: i naših bližnjih i samoga Boga. Tako proživimo ovo adventsko vrijeme i svoju pripravu za ovogodišnji blagdan Božića. A lampice i božićni ukrasi neka budu samo vanjski pokazatelji naše duhovne radosti i dobrote.