Pravi advent traži i pravu pripravu a ne zabavu
2. NEDJELJA DOŠAŠĆA
(B-2017)
Prve nedjelje došašća bili smo potaknuti na budnost, i to ne bilo kakvu budnost: nego na budnost života. Jer taj naš život svakim proživljenim danom na ovome svijetu ide sve bliže vječnosti: gdje se ni dani ni godine ne broje nego traje ‘vječni sada‘. I upravo zato što taj ‘vječni sada‘ ovisi o tome kakvi su dani i godine koje sada živimo, važno je ozbiljno propitati se: ‘kako‘ živimo.
Nadovezujući se na evanđelje prošle nedjelje danas smo u evanđelju čuli poziv da ‘pripravimo put Gospodinu‘ da može doći k nama. Dakako put u našoj duši. Danas nam je taj poziv upućen po Ivanu Krstitelju, Isusovom Preteči. Svoj poziv ljudima Bog redovito šalje po ljudima: danas bismo rekli po svojim ‘glasnogovornicima‘. U evanđelju smo slušali glasnogovornika Ivana, koji je po svojoj dojmljivoj djelatnosti krštenja ljudi dobio i dodatno ime ‘krstitelj‘. Zanimljivo je i važno čuti da je k njemu grnulo veliko mnoštvo ljudi iz bliže i daljnje okolice što pokazuje njihov jasni interes za ono što je Ivan govorio. A nije baš govorio ‘sladunjave riječi‘, nije Ivan Krstitelj govorio ono što je lijepo čuti. Govorio je ono što je važno čuti. A to je poprilično različito.
Neke ljude je privukao sam Ivanov način života: kako je bio odjeven: u devinu dlaku, i čime se hranio: skakavcima i divljim medom. Neki su na tome i ostali: vidjeli su Ivana, čuli su što je rekao i otišli dalje živjeti svoj uobičajeni život. To isto se događa mnogim ljudima našega vremena u adventu: putuju u bliža ili daljnja mjesta na bučne i blještave događaje. Prošloga tjedna je u jednim novinama bio veliki naslov ‘Ludilo adventa‘. I onda je novinar pisao o bučnim i blještavim događanjima u Zagrebu zbog kojih je vrijedilo ‘potegnuti‘ za mnoge i na daleki put. Dakako da to uopće nije advent ni po čemu osim po kalendaru. A advent bi zapravo trebao ljude potaknuti da se približe Bogu koji se po Isusu posve približio čovjeku. Takvo približavanje Bogu urodit će i približavanjem čovjeku, svome bližnjemu. Tako su postupili i brojni suvremenici Ivana Krstitelja koji su ozbiljno shvatili njegove riječi da promisle svoj način života. Ti su ljudi bili potaknuti na pokajanje: u znak priznavanja svojih grijeha silazili su u vode Jordana i Ivan ih je krstio. Nadali su se da će tako, kad se riješe grijeha, biti dovoljno pripremljeni da prepoznaju obećanog Spasitelja kada se on pojavi.
Mi smo danas pozvani da se pripremimo za Isusov dolazak po rođenju u Betlehemu. Jedna posve konkretna priprava u našoj župi bit će u utorak: kad ćemo se u sakramentu pomirenja – ispovijedi – moći susresti s uskrslim Isusom. U tom susretu priznat ćemo svoja lutanja u životu – svoje grijehe – i onda otići doma oslobođeni od grijeha. I dobit ćemo jakost i milost da, barem kroz neko vrijeme, mognemo ostavljati trag dobra u svome životu. I nama samima i našim bližnjima bit će to na korist i na ljepotu svakodnevnog života.
Dakako, moguće je oglušiti se na sve pozive i poticaje i dalje živjeti kao da se to nas ne tiče. To bi bilo nešto slično da nas neki serviser, automobila ili nekog aparata, upozori na potrebu nekog popravka, većeg ili manjeg, pa se mi na to oglušimo jer auto još uvijek ide a aparat još uvijek radi. No, vrlo vjerojatno će zbog toga za neko vrijeme nastati veća šteta i veći trošak popravka. Tako je nekako i s našom dušom: i ona trpi ako se na vrijeme ne ‘servisira u Božjoj radionici‘, u susretu s uskrslim Kristom u sakramentu ispovijedi i pričesti. Dakako, svaka nedjeljna sv. misa je poziv i poticaj da te susrete ne zanemarujemo. A približavanje blagdana Božića je konkretni dodatni poziv i poticaj.
A svi oni koji misle da ‘imaju vremena‘, jer su još pri dobrom zdravlju i bez puno godina na plećima, neka posluhnu apostola Petra koji danas progovara u Poslanici, koju smo malo prije čuli: „Jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan.“ I dodaje kako su brojne godine u kojima Bog ne intervenira protiv zlih ljudi, a to mnogi Bogu prigovaraju, kako nekad tako i danas, jednostavno znak Božje dobrote: Bog daje ljudima podosta vremena da uvide svoj pogrešni način života. I da se onda za grijehe pokaju i zadobiju oproštenje.
K tome apostol Petar obećava i nagradu ljudima koji s Bogom kroz život hode. I doista sve kršćanske vrednote dobivaju svoju istinsku vrijednost tek po vječnom životu. Apostol Petar govori kako će se ovaj svijet kakvoga mi sada poznajemo i u kojem sada živimo ‘raspasti‘ i da će po Kristu nastati ‘nova nebesa i zemlja nova‘. To nipošto ne znači da je ovaj naš sadašnji prolazni život bezvrijedan i da je ovaj svijet osuđen na propast nego na promjenu. I to na promjenu na bolje. To pak onda znači da u ovom svijetu i u ovom životu moramo živjeti vrednote koje će biti vrednote i u vječnosti: u novom svijetu i u novim nebesima.
Da bismo tu poruku istinski čuli moramo si dati vremena i prostora. Za to je ovaj i ovakav advent, bučan i blještav doista neprikladan da bi se ova poruka mogla čuti. Ali ima i mjesta i događaja gdje se to može: nedjeljne sv. mise dobra su prilika da u tome što više uspijemo.
