Kršćani su Isusovi svjedoci – ili kršćani nisu

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(B-2017)

         Prve nedjelje došašća bili smo pozvani na budnost, i to ne bilo kakvu nego na ‘budnost života‘; druge nedjelje nam je predstavljen ‘put‘ kojim se do Boga i ljudi dolazi tako da to putovanje bude vrijedno i za vječnost, a danas na treću nedjelju došašća susrećemo Isusova Preteču Ivana Krstitelja u ‘punoj formi‘ svoje službe. Svojim djelovanjem Ivan je pobudio ne samo veliko zanimanje kod svojih suvremenika nego i nadu koja se pretvorila u pitanje: „Tko si ti?“ Naime, kod Židova toga vremena bila je prisutna jaka svijest da bi se nekako ‘baš sada‘ trebao pojaviti očekivani Spasitelj. Iz svega Ivanova djelovanja, koje je k njemu dovelo mnoštvo ljudi, mnogi su pomislili da je on taj obećani Spasitelj.

Ivan je u odgovoru bio odrješit, čuli smo ga: „Ja nisam Krist.“ Onda ga pitaju je li on možda Ilija, koji je kao veliki prorok na ‘plamenim kolima uznesen u nebo‘, pa da se sada možda vratio na zemlju da dovrši svoju službu. Ne, ni Ilija nije bio Ivan Krstitelj. Čak je rekao da nije ni prorok nego da je on onaj kojega je jedan prorok – Izaija – najavio kao neposrednog Isusova Preteču koji je došao ljude pripraviti: tako da uzmognu prepoznati Spasitelja kad se pojavi i počne djelovati u svijetu. A mogao se Ivan Krstitelj malo praviti ‘važan‘: i mnogi bi mu povjerovali jer je bilo opće uvjerenje da se Spasitelj baš nekako sada mora pojaviti, a k tome je Ivan doista po mnogo čemu bio izuzetan. Kad bi se malo kasnije pojavio Isus, pravi Spasitelj, Ivan se jednostavno mogao povući i nestati. Tada nije bilo televizije niti novina sa slikama pa ga nitko poslije ne bi ni prepoznao. Njega bi zaboravili, a novi Spasitelj bi postao vrh interesa i tema razgovora.

No, Ivan Krstitelj je bio ‘karakter‘ i rekao je ‘tko on je‘, i rekao je ‘tko on nije‘. Nije se kitio tuđim perjem. U svoj svojoj veličini i važnosti koju je uživao pred mnoštvom ljudi Ivan je rekao da on nije Krist nego da je on tako malen, tako nevrijedan u odnosu na Onoga koji dolazi za njim da mu ‘nije dostojan odriješiti ni remenje na obući‘. A to je u ono vrijeme bio posao sluge i roba svome gospodaru. A sjetimo se sada da je Isus jednom prilikom rekao za Ivana da ‘nitko rođeni od žene nije veći od Ivana Krstitelja‘. A to znači doslovce da nitko od ljudi nije veći od njega. Dakako, tu je važno mjerilo kojim se mjeri: po  čemu je netko velik. Danas se često brka je li netko ‘velik‘ ili   je ipak samo ‘poznat‘. A poznat se može biti i po dobru i po  zlu. Poznat se može biti i po bedastoći. Netko može biti poznat  po tome što se upadljivo oblači, netko što puno psuje, netko  po tome što ga se često može vidjeti s flašom pive u ruci na  stepenicama trgovine. Tu nam se lako složiti da su ti ljudi  samo poznati a nikako da su i veliki. Očito je puno lakše ‘biti poznat‘ negoli je ‘biti velik‘.

Ivan Krstitelj je velik po službi koju je ispunio do kraja, tako do kraja da je za ono što je propovijedao, za što se je zalagao dao i svoj život. Bio je tako velik, a sam govori kako iza njega dolazi netko veći, puno, puno veći: toliko veći da mu on nije dostojan ‘odriješiti remenje na obući‘. Već je rečeno da je to u ono vrijeme bio posao sluge i roba prema svome gospodaru. Dakle, Ivan sebe smatra manjim od sluge i roba u odnosu na Isusa koga je najavljivao kao istinskoga Spasitelja. Ako smo pozorno slušali evanđelje, tada smo čuli kako je Ivan rekao da taj Spasitelj već stoji među njima – tu je – ali ga ljudi još ne poznaju kao takvoga.

Taj isti Spasitelj je i sada među nama – tu je – ali ga ljudi također često ne poznaju. On je tu po našim bližnjima, napose po bližnjima u potrebi. Sjetimo se: danas je i Nedjelja Caritasa, nedjelja u kojoj nas se poziva da i materijalno pomognemo onima koji imaju manje od nas, mnogi imaju puno manje. Spasitelj je tu i po sakramentima, osobito po svetoj pričesti u kojoj se najtješnje s njime susrećemo. Pa i mi se sa svojim najboljim prijateljima susrećemo na gozbi: uz jelo i piće. Tko nam nije prijatelj, njega ne zovemo na takva slavlja. Ovog adventa već je bilo, i sada traju tolike razne proslave, bučne i blještave, ali praktički nigdje nema Spasitelja: Isusa. Djecu se pozivalo na posjet ‘kućici Djeda Mraza’. A ne bi li trebalo pozivati na posjet ‘Štalici Isusova rođenja’? Jer advent je iščekivanje Isusa, njegova ulaska u ljudsku povijest po rođenju. Čekalo se, a da se nije znalo koga – i zato se nikoga nije ni dočekalo. Bila su to samo isprazna slavlja: a da se ne zna: ni koga, ni što, pa onda ni zašto se slavi.

Istinski je problem što su se mnogi ljudi već i psihički i fizički – i financijski – istrošili pa jedva čekaju da to sve prođe. Da već jednom: Božić prođe, a nisu ga pravo ni doživjeli. Ali će mnogi i slijedeće godine napraviti istu pogrešku.

Mi kršćani danas ne možemo i ne smijemo biti kršćani samo na riječima nego i djelima: životom. Ili nismo kršćani nego smo samo pokršteni ljudi. Pa, kršteni: jesmo – onda: i  budimo kršćani.