Prihvaćanjem Boga pomažemo sebi a ne Bogu

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

(B-2017)

         Već od najranijeg djetinjstva djecu se uči zahvalnosti: kad od nekoga nešto dobije roditelji ih podsjećaju: ‘Što treba reći?’. I tako već malena djeca vrlo brzo nauče da treba reći ‘hvala‘. Neki to kasnije, kad ponarastu, pomalo zaborave jer misle da je normalno da nešto, čak i puno toga, dobiju besplatno.

Danas smo u 1. misnom čitanju čuli kako se je jedan kralj – konkretno židovski kralj David – htio Bogu zahvaliti. Osjećao je potrebu da se zahvali Bogu za sve dobro koje je postigao: dakako svojim marom i Božjim darom, Božjim blagoslovom. I nije mu bilo dovoljno da samo rekne obični ‘hvala‘. Svoju zahvalnost Bogu htio je pokazati izgradnjom velebne kuće u koju bi smjestio židovsku najveću svetinju: ‘Kovčeg Saveza‘ u kojemu su se nalazile sinajske ploče s 10 Božjih zapovijedi i Aronov štap.

Kralj David se čak malo posramio da on, obični Božji stvor, živi u dvoru od cedrovine – a to je tada bio kvalitetni građevinski materijal – a ta najveća židovska svetinja, taj ‘Kovčeg Saveza‘ se je nalazio u običnom šatoru. Tu svoju namisao je povjerio svojemu suvremeniku: proroku Natanu. I prorok je kralju dao podršku da ostvari svoju nakanu. Obojica su zaključila kako bi to bio dobar način da se izrekne ‘hvala Bogu‘ i da se ujedno tako ljudi malo bolje približe Bogu: i tjelesno i duhovno. Iz kasnijeg razvoja događaja je jasno da su obojica čisto po ‘ljudski‘ razmišljala.

Naime, još iste noći je Bog nadahnuo proroku Natanu drukčiju poruku: kralj David ne treba graditi Božju kuću kako bi  se ljudi približili Bogu. Dogodit će se nešto mnogo, mnogo bolje: Bog će se približiti čovjeku. I to na posve neočekivani i najbolji mogući način: sam će Bog postati čovjekom. I to tako da će Božji Sin postati čovjekom: jednostavno – Bogočovjekom. I još je Bog preko proroka Natana najavio da će to druženje Boga i Čovjeka trajati vječno. Ne samo dugo, ne samo jako dugo nego – vječno! Vječnost je nama ljudima poprilično neshvatljiva stvarnost, ali svakako uistinu poželjna stvarnost: živjeti vječno. Nešto bolje i ljepše čovjek si ni ne može poželjeti.

A evanđelje pred nas donosi početak ostvarivanja te Božje najave i namisli da Bog postane čovjekom. Za ostvarenje te namisli Bog je trebao čovjekovu suradnju. Konkretno  suradnju jedne žene, jer znamo da, unatoč svih modernih ljudskih mudrolija o ‘spolu i rodu‘, ipak samo žene mogu rađati nove ljudske  živote. Čuli smo kako je ta žena bila iznenađena, čak smetena, i to već samim neobičnim pozdravom nebeskog gosta, Božjeg izaslanika Gabriela.

Dodatno iznenađenje bila je ponuda anđela Gabriela da postane Majkom Isusa, koji će biti ‘Sin Svevišnjega‘. Razumio je anđeo Gabriel Marijinu zbunjenost pa joj je odmah priskočio u pomoć: objavio joj je da se je jedno Božje čudo već dogodilo s njezinom rođakinjom Elizabetom: začela je dijete onda kad već nije mogla začeti po ljudskim zakonitostima.

Zadnje riječi anđela Gabriela koje je rekao Mariji: „Ta Bogu ništa nije nemoguće!“ bile su očito presudne za nju. Nakon toga njezin je odgovor bio posve jasan i pozitivan: „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ I tako je anđeo Gabriel izvršio svoju službu Božjeg glasnika, a Marija je preuzela službu Božje Majke.

Ne znamo je li anđeo znao što sve Mariju čeka u toj službi, ali Marija posve sigurno mnogo toga nije znala. Po ljudski govoreći vjerojatno je prva muka bila što će na to njezino prihvaćanje Božje ponude reći njezin zaručnik Josip. A odmah zatim kako će odgajati to dijete i što će s njim biti, ako je to dijete Sin Svevišnjega.

Sveto pismo nam malo govori, zapravo gotovo ništa, o odgajanju djeteta Isusa. Prvo su bile nevolje pri rođenju u okolici Betlehema, jer ‘za njih nije bilo mjesta‘, onda je uslijedio ‘bijeg u inozemstvo‘ da se spasi goli život Djeteta, pa začuđenost mudrošću dvanaest godišnjeg Dječaka. Tek onda kad je Isus počeo javno djelovati s navršenih 30 godina Sveto pismo novoga zavjeta se raspisalo o Isusu. Mnoštva ljudi su bila zadivljena njegovih riječima i zanesena njegovim djelima. ‘Nikada nitko nije tako govorio…’ i ‘nikad se još nešto takvoga nije dogodilo‘… samo su neke od najpoznatijih reakcija ljudi na Isusovo djelovanje. No, vrhunac se zbio na križu na Golgoti i pri uskrsnuću u Jeruzalemu. To je bio i ostaje vrhunac Božje ljubavi prema čovjeku, vrhunac Božjeg približavanja prema čovjeku.

Otada čovjek zna da može trpjeti, može posve nevin patiti, ali zbog toga ipak neće zauvijek propasti. Eto, zato je već i Isusovo rođenje važan i radostan događaj za ljude jer je to Isusovo rođenje jasni početak pokazivanja i dokazivanja beskrajne Božje ljubavi prema ljudima, tim najvrednijim Božjim stvorenjima. Kroz cijeli advent smo se pripremali da ga po dolasku lakše prepoznamo. Kakva je bila naša priprema doznat ćemo vrlo skoro: dan ili dva poslije Božića.

Čuli smo apostola Pavla u 2. misnom čitanju kratkog odlomka iz Poslanice Rimljanima da je on doslovce zadivljen tim Božjim pothvatom prema ljudima pa kliče, glasno i jasno: „Njemu slava u vijeke!“ Neka to bude i naš poklik, moj i tvoj.