Svet Obitelj poziva sve obitelji na svetost

SVETA  OBITELJ

(B-2017)

Prva nedjelja po svetkovini Božića slavi se pod naslovom Nedjelja svete obitelji. Razlog je vrlo jednostavan i očit: rođenjem u braku svetih Josipa i Marije stvorena je nova obitelj. A kako su svi članovi te obitelji i pojedinačno sveti, to je i cijela obitelj sveta. Možemo reći i drukčiji primjer: ako su svi članovi neke obitelji sretni, onda je i cijela ta obitelj sretna… i obratno: ako su svi članovi neke obitelji nesretni, onda je i cijela ta obitelj nesretna. Inače postoji izreka da su sve sretne obitelji jako slične jedna drugoj, a sve nesretne obitelji su nesretne na svoj poseban način.

Ima već neko vrijeme kako se obiteljima žele proglasiti razne druge i drukčije ljudske zajednice. Po nekima je dovoljna ljubav i da žive zajedno i da se ta zajednica proglasi obitelju. Po tom mudrovanju bi onda i redovnici i redovnice u samostanu bili obitelj: jer ih povezuje ljubav i jer žive zajedno. U krajnjoj liniji bi se onda moglo reći da i oni koji žive zajedno s dva mačka i jednim pesekom – dakako i sve druge i drukčije kombinacije – također čine obitelj: jer i njih veže ljubav i zajednički život. Dakle, obitelj je ipak nešto drugo: to je zajednica muža i žene i djece koji zajedno žive. I drugi se mogu voljeti i mogu zajedno živjeti, ali ipak nisu obitelj. Još donedavno se govorilo i pisalo da je i brak i obitelj zastarjela i nepotrebna institucija… a evo sad bi se toliki htjeli ugurati u tu zastarjelu i nepotrebnu instituciju. Ili su prije bili u zabludi ili su to sada.

Inače kad se govori o Svetoj obitelji bilo bi za očekivati da je to neka ‘privilegirana obitelj‘ koja se ne mora pridržavati uobičajenih pravila življenja i da joj u životu sve ide glatko i bez problema. U evanđelju pak smo čuli da su Josip i Marija nosili dijete Isusa u Hram da ga prikažu Bogu. To je bila vjerska obveza za sve židovske prvorođence, koja je svoje porijeklo vukla još iz Mojsijevih vremena. Nakon toga, nastavlja evanđelje, vratili su se u svoj grad Nazaret. Tu je u obiteljskom životu Isus ‘rastao, jačao i napunjao se mudrošću i milost je Božja bila na njemu‘. Tako završava današnje evanđelje.

Lako nam je primijetiti da ovaj tekst evanđelja baš puno ne govori o životu Svete Obitelji. Kao da nam i ne želi dati gotovi recept kako se u obitelji živi, jer svaka obitelj je zasebna, svaka obitelj ima članove obdarene od Boga raznim darovima i sposobnostima, dakako i svaka je obitelj obdarena raznim životnim okolnostima. Ništa od toga nije u tolikom raskoraku da obitelj ne bi mogla biti sretna na svoj način. Valjda i mnogi od nas poznaju neke obitelji koje su sretne premda se izvana ne vidi baš previše razloga za tu sreću… i obratno, ima poprilično nesretnih obitelji koje bi po svim vanjskim pokazateljima trebale biti sretne jer nisu ni u oskudici niti ih je pohodila kakva teža bolest, a ipak im ne ide, pa ne ide.

Sveta Obitelj je svoju svakodnevicu živjela oslonjena na Boga i svojim zalaganjem je Božje darove pretvarala u svakodnevna dobra djela. Mnogi ljudi si misle da su oni ljudi sveti koji su po svemu posebni, a posebni su samo po tome što svoje poslove kojima se bave rade s voljom, rade pošteno i uporno bez obzira na to što ljudi oko njih misle. Važno im je što Bog o njima misli, važno im je za koje poslove ih je Bog osposobio i u koje ih je životne okolnosti stavio.

Tu pak onda svaka obitelj može pronaći sebe. Postupno otkrivati koje sposobnosti imaju pojedini članovi obitelji … zatim kako te sposobnosti upotrijebiti u konkretnim prilikama… i onda moliti Boga za jakost ustrajnosti da se te sposobnosti u tim prilikama upotrijebe na najbolji način. Ne tako rijetko neke posebne okolnosti, pa čak i vrlo neugodne i bolne, otkriju u pojedinom članu obitelji neke sposobnosti za koje se prije tih događanja uopće nije znalo. Dakako, ima i suprotnih primjera da neke takve životne okolnosti ugase i ponište sposobnosti koje bi inače bile prikladne za te prilike. To je jednostavno tajna čovjekove osobnosti nad kojom se netko može zgražati ili pak diviti. Ali nikada ne smijemo osuđivati ljude nego možemo samo biti protiv loših postupaka ali ne i protiv loših ljudi. Ljude koji čine zlo trebamo poticati na promjenu i za njih moliti i primjerom pokazati da se može činiti dobro. Dosta često se to može činiti samo tako da se na postupke loših ljudi ne odgovara jednako loše nego da se radije pretrpi zlo kako bi se ono umanjilo ili posve ugasilo.

Bez mnogo mudrovanja se može reći da se takva praksa uglavnom živi u velikom broju obitelji. Tu se ne bilježe ni minusi ni plusovi, tu se ne naplaćuju pogreške niti uspjesi. To je sve sastavni dio života normalne obitelji – moglo bi se reći ‘svete obitelji’. Dakako, istinski uzor je Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa. Neka im brojne naše obitelji budu što sličnije kako bi i cjelokupno društvo bilo što sretnije, zadovoljnije – jednostavno: svetije.