Krštenjem nam je otvoreno nebo i Isus se nudi za suputnika

KRŠTENJE ISUSOVO

(B-2017)

U liturgijskim slavljima mali Isus brzo raste. Još  nedavno smo proslavili njegovo rođenje, a već danas ga susrećemo na krštenju: kao odrasloga čovjeka od tridesetak godina. Rođenje se zbilo u špilji blizu Betlehema, a krštenje se događa u rijeci Jordanu: može se reći na vrlo  prometnom mjestu gdje je Ivan Krstitelj krstio. Krstio je sve one koji su, potaknuti njegovim propovijedanjem, spoznali svoju grešnost. No, nisu samo ostali na toj spoznaji nego su tu grešnost onda htjeli oprati u Božjem milosrđu. Krštenje u vodama Jordana bilo je znak da im Bog oprašta grijehe, a oprošteni grijesi dali su onda u njihovoj duši više mjesta za prepoznavanje i prihvaćanje očekivanog Spasitelja.

Evanđelist Marko dosta šturo opisuje sam događaj krštenja. Možemo slobodno zaključiti: suhoparni opis je posve u neskladu s važnosti toga događaja. Kako važnosti za samoga Isusa koji se krsti, tako i za nas ljude koji smo u Ime Isusovo kršteni. Mnogi znaju da drugi evanđelisti donose znatno opširniji opis toga važnoga događaja. Ne znamo zašto je evanđelist Marko tako jako kratko opisao Isusovo krštenje na rijeci Jordan. Valjda, ili možda, je evanđelist Marko htio da shvatimo samu bit Isusova krštenja i da se ne gubimo u nepotrebnim detaljima. Nedavno smo imali konkretan primjer takvih događanja: kad su ovih božićnih dana toliki ljudi bili zaokupljeni samo kupnjom darova: sebi (pa samog sebe ne darivaš, samom sebi kupiš što ti treba) i drugima. I još postavljanjem brojnih lampica, tako da su gotovo posve zaboravili da se na Božić slavi Isusovo rođenje.

Bit Isusova krštenja pokazana je kroz ‘otvorena nebesa‘: otvorena za Bogočovjeka Isusa. Zbog grijeha ljudi – istočnoga ili bolje rečeno izvornoga grijeha – nebesa su za ljude bila zatvorena. Kada Bog u Isusu postaje i čovjek, i činom krštenja preuzima na sebe spasiteljsku službu, ta se nebesa ponovno otvaraju za čovjeka: onako kako je to bilo u počecima kada je Bog stvorio ljude. A Bog je stvorio ljude iz velike, beskrajne ljubavi: kako bi se: i život i ljubav i dobrota – i sve pozitivno što postoji – širili stvorenim svijetom. A ljudi kao najvažnija i najvrednija Božja stvorenja u tome bi trebali biti glavni čimbenici.

Već je samo rođenje u betlehemskoj špilji pokazalo da Bog ne želi nekakvim spektaklom privlačiti ljude koji su odlutali od njega, a sada i krštenje među mnoštvom drugih ljudi također nije nikakav posebni spektakl. Sve je tako obično da nitko i ne bi primijetio ‘tko se to krsti’ da glas s neba nije potvrdio iznimnost toga krštenja i toga ‘krštenika’. Ovaj puta to nije bio ‘tihi šapat‘, kao kod proroka Ilije u Starom zavjetu, nego je ovaj puta ‘glas zaorio‘. A riječi toga glasa su iznimne: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ A taj ‘Sin ljubljeni’ je ujedno i čovjek, dakle je i čovjek Božja milina: čovjek je biće, čovjek je stvor Bogu mili.

Čuli smo u 1. misnom čitanju starozavjetnog proroka Izaiju, koji više stoljeća prije Isusova ulaska u ljudsku povijest piše na koji način će taj ‘Božji ljubljeni Sin‘ djelovati među ljudima: opet nevjerojatno nezamjetljivo, tiho, gotovo ‘stidljivo‘. Za mnoge i mnoge ljude čak i previše samozatajno. Mnogi bi htjeli, a posve sigurno i mnogi od nas kršćana – i mnogi od nas ovdje – da Bog po Isusu djeluje puno snažnije, onako ‘bogovski‘, onako kako nitko od ljudi ne može, onako da odmah i od prve bude svim ljudima jasno: da je tu Bog na djelu. Svakodnevno iskustvo nam pokazuje što je interesantno za brojne medije današnjice: spektakl, neobičnost, bučnost i blještavilo, pa čak i nastranost. Obične stvari, redoviti događaji ih praktički ne zanimaju.

Isusovo krštenje bilo je znak solidarnosti s grešnim ljudima. Isus se nije trebao krstiti jer je bio bez grijeha. Svojim krštenjem Isus na sebe preuzima krivnju i grijeh svih ljudi koji se jednako u njegovo ime krste… i onda po svojoj smrti na križu, strašnoj smrti, te sve grijehe taj isti Isus odnosi u smrt. Jednostavno: grijesi nestaju u Božjoj ljubavi. Po našemu krštenju mi smo svoje grijehe predali Isusu. I kad smo poslije krštenja često griješili, ponovno smo često te grijehe u sakramentu pomirenja predali Isusu. Ne zato da nas za te grijehe kazni nego da ih u svojoj ljubavi prema nama uništi. I, važno je znati, da to čovjek može učiniti uvijek, baš uvijek jer s Božje strane ne postoji nikakva zapreka oproštenju grijeha. Zapreka možemo biti samo mi ljudi, mi koji se za grijehe ne kajemo nego ih opravdavamo i često krivicu za njih prebacujemo na druge, na svoje bližnje.

Po našemu krštenju i za nas je ‘nebo otvoreno‘. I ne samo da imamo mogućnost u to nebo stići, nego imamo upravo poziv, imamo životni zadatak u to nebo stići. I bez postizanja toga vječnoga života u nebu, sve, ali baš sve na ovome svijetu, gubi svoju pravu vrijednost: sve je onda strašno privremeno. I posve sigurno izgubljeno. Mi kršćani po vjeri znamo da nam je ‘nebo otvoreno‘ i ne bi valjalo da iz nehaja, bedastoće, ili čak otvorene mržnje prema Bogu… to nebo izgubimo… tako da ne stignemo onamo za svu vječnost.

Kršteni smo još u djetinjoj dobi. Onda smo poučavani i uvođeni u vjeru kao odrasli. Zato nemojmo ostati djetinjasti kršćani. Dajmo se voditi po zemaljskim putovima od Onoga u čije smo ime kršteni kako bismo sigurnije ovom zemljom putovali i u otvorena nebesa stigli.

Da, da, tamo se našli.