Životne kušnje možemo pobijediti – i trebamo
1. KORIZMENA NEDJELJA
(B-2017)
Prošle srijede – na Pepelnicu – započeli smo korizmu: za kršćane ‘jako vrijeme‘ pripreme za nadolazeći blagdan Uskrsa. Uskrsnuće Kristovo je takva novina, nešto doista tako novo i posebno, da se ljudi moraju pripremiti za prihvaćanje te stvarnosti. I to ne samo stvarnosti da je Isus nekad davno uskrsnuo – o čemu su posvjedočili njegovi suvremenici – nego se moramo pripremiti za prihvaćanje stvarnosti da je uskrsnuće Kristovo ujedno temelj i najava svih ljudskih uskrsnuća.
No, no, tek smo započeli korizmu pa nećemo već sada naširoko o uskrsnuću nego ćemo kroz ovo korizmeno vrijeme najprije razmišljati o našim životnim događanjima dok ovim svijetom putujemo prema uskrsnuću i vječnosti. Baš zbog te vječnosti i samo putovanje je važno: jer putovanje će jednom završiti, a vječnost je trajna.
Odlomak 1. misnog čitanja iz Knjige Postanka pripovijeda kako je upravo završilo jedno ‘gadno vrijeme‘, vrijeme u kojem su mnogi i mnogi ljudi pomrli. Bilo je to vrijeme općeg potopa koji su preživjeli samo oni – ljudi i životinje – koji su bili u Noinoj korablji. Po ljudski rečeno i sam Bog kao da je bio zatečen razmjerima smrti i razaranja pa je obećao preživjelima da se nešto takvoga više nikad neće dogoditi. Podsjetnik na Božje obećanje ljudima bit će ‘duga‘ u oblacima nakon kiše. Duga se javlja kad kiša prestane pa je zbog toga umirujući znak da ta kiša neće prouzročiti katastrofu općeg potopa.
U novije vrijeme tema ‘duge i duginih boja‘ spominje se kod nekih udruga koje su uzele dugu kao znak općih sloboda: jer da bogatstvo boja u dugi označava i bogatstvo ponašanja ljudi. Tako da onda ljudi mogu činiti što god hoće, što im padne na pamet, pa i ono što ih posve srozava u časti koju im je namijenio Stvoritelj. A opći potop se dogodio baš zbog posvemašnje grešnosti ljudi, baš zato što su činili sve što im je ‘palo na pamet‘. I te udruge opet žele takvu posvemašnju slobodu čovjeka, a protiv Božjeg nauma s čovjekom. Pritom pogrešno uzimaju dugu, koja je u početku bila znak Božjeg milosrđa i dobrote, kao znak svoje oslobođenosti od svih normi za čovjeka koji više i nije Božji stvor. Pritom svoja uvjerenja još i silom nameću. Tako se i opet čovjek pravi pametniji od Boga. Eto, to su kušnje ljudi našega vremena.
Isus je doživio kušnje da bi nas poučio kako se s njima boriti. Dragocjen nam je njegov primjer jer „u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći“ piše u Poslanici Hebrejima. Ni mi poslije krštenja nismo pošteđeni napasti, ali one nisu jače od Božje milosti. U vjerničkom životu bio bi problem kad kušnji ne bi bilo jer bi to bio znak da su već nama ovladale. Kušnje su ljudske, ali je njihovo nadvladavanje božansko. Tako napasti kojima je bio izložen Isus nisu sablazan – zar i on – niti znak moći đavla, nego potvrda pobjede dobra.
I mi kršćani u korizmi trebamo otkrivati svoje grijehe, naše nedostatnosti u življenju svoje vjere, i uz Božju pomoć i naše zalaganje te promašaje nadvladati. Zato nam se pri kraju korizmenog vremena nudi ispovijed, sakrament pomirenja, u kojem se oslobađamo grijeha i dobivamo nadahnuće i jakost za bolji život u neposrednoj budućnosti.
Ovo je prigoda i da malo dublje promislimo što je to grijeh. Grijeh nije u prvom redu povreda Božjih zapovijedi, grijeh je kad čovjek ne prepozna Božju ljubav prema njemu. Grijeh je neuzvraćena ljubav prema Bogu. Grijeh je kad mi Božju ljubav prema nama ne prosljeđujemo dalje svojim bližnjima. Bog od nas ne traži da se točno držimo njegovih zapovijedi nego nam daje upute za život u ljubavi. Takvim životom mi ostvarujemo zajedništvo s Bogom koji je sama ljubav. Sjetimo se Isusovih riječi da ‘Bog ne želi smrti grešnikove nego da se obrati i živi‘.
Zato se ne moramo toliko tjeskobno pitati je li neki naš čin ili neka naša riječ grijeh, nego se pitajmo jesmo li time što smo učinili, i time što smo rekli, propustili prigodu za dobrotu i ljubav prema našim bližnjima. Jesmo li svoje sposobnosti i svoje snage krivo usmjerili. Tako da je grijeh zapravo ljudsko preziranje Boga i ljudi kao Božjih stvorenja.
Grijeh je izostanak ljubavi pa je istinsko obraćenje moguće tek onda kad počnemo djelotvorno voljeti Boga, sami sebe i svoje bližnje. Obraćenje na koje nas posebno glasno poziva korizma nije toliko ‘odreknuće od grijeha‘ koliko treba biti naše ‘predanje Bogu‘ u svom svakodnevnom životu. Mi smo kršćani drukčiji ljudi od svih ostalih – dakako tek onda ako i ukoliko sve više nastojimo živjeti po evanđelju.
Sotona koji je Isusa napastovao u pustinji nikada čovjeka ne nagovara direktno na zlo, odnosno na lako prepoznatljivo zlo. Sotona nas nagovara na ono što nama ljudima na prvi pogled izgleda dobro – a u stvarnosti nas odvodi i od Boga i od nas samih i od naših bližnjih
Zanimljivo je isticanje evanđelista Marka da je Isus u pustinji ‘živio sa zvijerima‘. S jedne strane je to opasno za čovjeka, a s druge strane pokazuje ponovni ‘sklad čovjeka i prirode‘. Naime i u raju zemaljskom ljudi su živjeli sa životinjama, ali živjeli su u skladu i nisu bile prijetnja čovjeku, pa ih se tamo i ne naziva ‘zvijerima’: u čijem nazivu se nazire ‘prijetnja čovjeku‘, nego jednostavno: ‘životinjama‘, a to su ‘bića koja žive‘.
Apostol Petar u svojoj Poslanici uspoređuje ‘vode potopne‘ u vrijeme Noe s ‘vodom krštenja‘. Potopna voda bila je ubojita i razarajuća, voda krštenja je spasenjska za vječnost. Petar piše da je Isus svojim uskrsnućem spasio i one ljude koji su umrli prije Isusove spasiteljske muke i smrti za ljude. Apostol Petar napominje da je i onda Bog bio strpljiv s ljudima koji su mogli uvidjeti svoju grešnost dok su gledali kako Noa gradi korablju. Jednako tako Bog je i danas strpljiv sa svim ljudima. Daje im mogućnost, šansu, da tijekom cijelog svog života uvide svoju grešnost i da se za nju pokaju i tako dobiju oproštenje. Postoje vremena i događaji koji nas nekako više pozivaju na obraćenje negoli neko drugo vrijeme. U to prikladno i povlašteno vrijeme svakako spada i svakogodišnja korizma koju smo prošle srijede započeli. Pa neka to vrijeme za svakoga od nas, i za mene i za tebe, bude plodonosno.
