Život je zadatak koji treba ostvariti

2. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2017)

Druga je korizmena nedjelja koja u 1. misnom čitanju po događanju s Abrahamom i jedincem sinom Izakom, govori o ozbiljnosti života, a u evanđelju nam je u Isusovom preobraženju, barem na tren, pokazana velika budućnost koju Bog priprema ljudima. A apostol Pavao u drugom misnom čitanju uspoređuje i spaja ta dva događaja.

U događanju s Abrahamom sigurno smo najlakše upamtili njegovu namjeru da žrtvuje svoga jedinca sina Izaka. No, kako je taj događaj započeo? Bog zove Abrahama imenom i tako pokazuje da Bog Abrahama dobro pozna, zna ‘s kim ima posla‘. Pritom Abraham ne čuje samo svoje ime, on čuje Božji poziv. Bog mu se ne javlja u nekom liku, nego u glasu. A glas nisu samo ‘titraji zraka‘ u glasu se prenosi i prepoznaje nutrina onoga koji zove. U glasu se osjeća emocija, nutarnje stanje, naklonost, odnos prema onom tko je pozvan. I mi po glasu znamo da li nas netko zove srdito ili radosno.

Na Božji poziv Abraham odgovara jednostavni: „Evo me!“ Od sada će ova riječ ‘Evo me‘ biti ‘mjerodavan odgovor‘ na Božji poziv. Gdje god se kasnije u Bibliji čuje Božji poziv, čuje se i potvrdan odgovor onoga koji je pozvan: ‘Evo me‘! U tom odgovoru ‘Evo me‘ nema uvjeta, nema pregovora, nema propitivanja ‘čemu, odakle, zašto‘. Nego jednostavno: Evo me! Spreman sam! Slušam!

I onda smo čuli nešto strašno, strašno za ljudske uši. Bog stavlja Abrahama na kušnju. Čekaj, jesmo li mi to dobro čuli: Bog stavlja Abrahama na kušnju? Čemu? Pa zar Bog ne pozna Abrahama? Zar Bog ne zna kakav je Abraham? Stvarno bi to bilo nemoguće: Bog da ne zna! Da, zaista, Bog pozna Abrahama, ali Abraham je stavljen na kušnju da on spozna samog sebe! Abraham je stavljen na kušnju i da generacije ljudi poslije njega spoznaju kakav je Abraham vjernik! I da ti ljudi otkriju kakav je Bog prema vjernicima.

I apostol Pavao je zadivljen Abrahamovom vjerom i spremnošću da žrtvuje svoga jedinca sina pa to uspoređuje s Božjom naklonošću prema ljudima, za koje Bog žrtvuje svoga sina jedinca Isusa. To promišljanje apostola Pavla čuli smo u kratkom odlomku iz Poslanice Rimljanima.

Apostol Pavao piše u svojoj Poslanici: kao što se Abraham jednom nije ustezao prinijeti ‘ni svog sina, jedinca svoga‘ koga je ljubio, tako ni Bog nije poštedio ‘ni svojega Sina… nego ga je za sve nas predao‘. Izgleda možda komplicirano, ali je u biti vrlo jednostavno: Ako je Abraham tada pokazao svoju vjernost Bogu, Bog u Isusu pokazuje svoju vjernost čovjeku. I ne samo vjernost, nego i ljubav, i to tako što je Krist doista umro za ljude dok je Izak bio pošteđen smrti. To je jasan znak da Bog za čovjeka kojega ljubi daje doslovce sve. Sve. Stoga su kršćani, piše dalje apostol Pavao, opravdani i pred svim svojim tužiteljima jer Bog ih je u Kristu opravdao. Jedini je uvjet: živjeti po Duhu ljubeći Boga i, skupa s Kristom, podnositi sadašnje patnje, imajući uvijek pred očima buduću slavu. Pavao stoga s pravom zaključuje: „Ako je Bog za nas, tko će protiv nas?“ Tu novu, Božju, snagu i sigurnost kršćani crpe iz Kristove muke, smrti i uskrsnuća, svjesni da Krist stoji zdesna Bogu da ih zagovara.

Što si je Abraham mogao misliti? Bog mu je najprije, i to već u poodmakloj životnoj dobi, darovao sina… a sada on mora toga sina tom istom Bogu darovati, žrtvovati ga. Tu nešto ne štima. Ipak, Abraham se ne buni. Ne pita Boga zašto? Takvo Abrahamovo ponašanje izaziva i u nama koji to slušamo ‘pobunu‘: kako to da se Abraham nije pobunio? Kako to da Abraham nije pobjesnio na Boga koji mu je najprije dao sina, a sada, kad je taj sin već malo porastao, i Abraham se u ljubavi privezao uz njega, kako da ga sada žrtvuje?! Da je Abraham doista bio u muci pokazuje šutnja na njihovom putovanju: putuju tri dana a praktički su progovorili samo par riječi. I to strašne riječi kojima sin pita oca: ‘kako će ostvariti to što je naumio: da žrtvuje životinju koju nemaju‘.

Ovdje je od presudne važnosti znati da su ljudi s kojima je Abraham živio u susjedstvu doista žrtvovali ljude, čak i svoju vlastitu djecu. Računali su da je potrebna to teža i strašnija žrtva što je važnija i teža želja koja se tom žrtvom kao molitvom želi postići.

Zabranom žrtvovanja sina Izaka Bog jasno daje do znanja Abrahamu da je krivo radio. Daje mu do znanja da se ne smije žrtvovati ljude kako bi se dokazala vjernost Bogu. Vjernost Bogu dokazuje se drugačije: čestitim životom po kojemu se ostavlja ‘trag dobra‘ u svojoj sredini. A ovako dramatičan razvoj događaja očito je Božji postupak da ljudi lakše zapamte njegovu poruku: ne smije se žrtvovati ljude!

Niti danas se ne smije žrtvovati ljude: niti abortusom niti eutanazijom. Niti izrabljivanjem na razne načine. Abraham je htio pokazati ljubav prema Bogu, a abortus i eutanazija pokazuje ljubav prema sebi, samoljublje, egoizam… jer se žrtvuju ljudi – bilo još nerođeni, bilo od starosti ili bolesti nemoćni – da bi zdravi mogli bezbrižnije, komotnije živjeti. Abrahamov primjer pokazuje da se niti Najvećemu, samome Bogu ne smiju žrtvovati ljudi, a kako bi se onda smjeli žrtvovati za povećanje ili makar samo za zadržavanje standarda života.

Malo smo dulje razmišljali o ovim događanjima jer se i nama češće događa ono što ne želimo i što ne razumijemo. Abraham i Isus daju nam nadahnuće za rješavanje tih poteškoća. A Isusovo preobraženje na visokoj gori, kad su trojica odabranih učenika na kratak čas vidjeli Isusa u nebeskoj stvarnosti, pokazuje da je i ljudima postići visoki cilj: nebesku stvarnost. Kad se taj cilj postigne onda su svi problemi i žrtve na ovome svijetu vrijedni. Onda nisu samo muka i gnjavaža nego put, put prema vrijednom cilju. Zato kršćani po vjeri znaju da je život na zemlji zadatak koji treba ispuniti.

Za taj zadatak Bog ljudima daje zemaljski život s odgovarajućim okolnostima i s odgovarajućim sposobnostima da se taj zadatak ostvari. Ovih dana održavaju se Zimske olimpijske igre na kojima se brojni sportaši natječu za što bolji rezultat. Jednostavno imaju zadatak ostvariti što bolji rezultat. A mogli bi samo reći: ‘lijepo nam se skijati, klizati se i sanjkati… u tome uživamo i drugo nas ne zanima‘. Ne, to im nije dovoljno, oni hoće dobar rezultat. I naš život na zemlji nije samo uživancija, tulumarenje, nego traži dobar rezultat: sretni život u vječnosti.