Bog djeluje po Božjem, po Božjoj mudrosti

3. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2017)

„O, pa ja to znam. To smo učili na vjeronauku.“ mogli smo reći valjda mi svi nazočni na ovoj sv. misi dok smo slušali 1. misno čitanje. To su mnogima dobro poznate Božje zapovijedi, napisane i pročitane u malo proširenom obliku. Premda bi valjda malo tko istinski bio protiv Božjih zapovijedi, bilo ovako opširnih bilo onako skraćenih kako ih učimo na vjeronauku, ipak bi se valjda našao nemali broj ljudi kojima nije po volji kad im netko nešto zapovijeda – pa makar to bio i sam Bog. K tome neki bi doveli u pitanje i samu autentičnost tih zapovijedi: jesu li one zbilja od samoga Boga ili je tu na djelu Mojsijeva mudrost. I jedno i drugo je točno: Božje je to nadahnuće, a Mojsijeve su riječi.

Doista je zadivljujuće kako je malo riječi – čak i u ovom proširenom obliku – Bogu dovoljno da uredi čovjekov svakodnevni život. U tih deset zapovijedi je riješeno: i kako da se čovjek ponaša prema Bogu, svome Stvoritelju, i kako da se ponaša prema ljudima, Božjim stvorenjima i čovjekovim bližnjima. Znamo da su ljudi napisali cijele knjižurine raznih zakona koji mnogo detaljnije uređuju čovjekov život. I unatoč više detalja u tim brojnim ljudskim zakonima, ili možda baš zbog detalja, ljudima je puno lakše izigrati te brojne zakone. O tome nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, o tome nam svjedoči i ova naša suvremenost u kojoj mi živimo. Dakako, i deset Božjih zapovijedi mnogi ljudi nastoje zaobići i izigrati, osobito je to lakše zato što Bog nema policiju, sudove i zatvore da što prije uspostavi propisani red među ljudima.

S druge strane ne tako rijetko i mnogi ljudi, čak i oni za koje bismo rekli da su Božji, da su pobožni ljudi, često puta se više ili manje srde na Boga što, po njihovom mišljenju, nekako mlitavo postupa prema raznim prekršiteljima Božjih zapovijedi. Bog tako postupa čak i prema grubim prekršiteljima, prema ljudima koji čine strašne i jezovite stvari. Bog doista pokazuje nevjerojatnu strpljivost prema ljudima. Kao da stalno čeka da ti ljudi uvide svoju promašenost i grešnost u ponašanju, pa da se za to pokaju da bi im Bog mogao radosno oprostiti.

Takvi ljudi koji prigovaraju Bogu za mlitavost mogli su s jednom radošću poslušati današnji odlomak evanđelja u kojem se opisuje ‘ljutiti Isus‘ koji u hramu prevrće stolove i bičem tjera trgovce i mjenjače novca iz hrama. A s druge strane oni ljudi koji u Isusu gledaju jednog beskrajnog dobričinu, koji čini čudesa u korist brojnih ljudi, ponajprije bolesnih na duši i tijelu, ti su ljudi mogli ostati u nevjerici, zabezeknuti onim što Isus čini. Zašto Isus tako grubo postupa? Zar je i Njemu prekipjelo?!

Ponajprije je to siguran znak da je Isusu do nečega jako stalo. Stalo mu je da u hramu – mi bismo danas rekli u crkvi ili u kapeli – u centru pozornosti bude Bog. Manje je važno je li u crkvi puno ili malo ljudi, manje je važno kako su obučeni i od kuda su došli… važno je da su došli proslaviti Boga. Tu su osobito zanimljive afričke sv. mise na kojima aktivno sudjeluje veliki broj nazočnih: praktički svi. Mole, pjevaju, plešu i nikud im se ne žuri. Nama pak se dogodilo da često puta sv. misu ocjenjujemo samo po pjevanju i propovijedi. I ako je pjevanje bilo lijepo, i ako je propovijed bila zanimljiva, onda nam je sv. misa bila dobra. A sv. misa koja se na grčkom jeziku zove ‘euharistija‘ doslovce znači ‘zahvala‘. Zato u sv. misi trebamo zahvalno slaviti Boga, a onda je dodatni plus, dodatna radost, lijepo pjevanje i zanimljiva propovijed.

Dakle, sv. misa je prvotno proslava Boga. U tu proslavu Boga spada zahvalnost ponajprije za život i sve što nam život čini boljim i ljepšim. Dakako i zahvalnost što i životne teškoće možemo nositi bez pretjeranog nezadovoljstva ili čak padanja u očaj. Zato u crkvi nastojimo kroz misna čitanja pozorno slušati opise Božjeg djelovanja među ljudima: kako u ona davna vremena Starog zavjeta, tako i osobito u vrijeme Isusova zemaljskog hoda: kada je ostavljao ‘trag dobra‘. I onda u tim događanjima tražiti nadahnuće i jakost za svoju životnu stvarnost.

Tu smo pak vjerojatno više puta slični Židovima koji žele da se Bog trajno, svaki put, pokazuje i dokazuje čudesima. ‘Kako bi se inače sigurno moglo znati da je Bog na djelu‘, misle Židovi. A valjda ni mi nismo daleko od toga da si mislimo: ‘Ako svemogući Bog može činiti čuda, a kako je svemogući onda očito i može, pa neka ih onda i čini‘. To nama ljudima izgleda tako normalno. Zato su Židovi odbacili Isusa koji je završio na križu. On za njih očito nije Bog kad je tako prošao. To je za njih sablazan, napisao je apostol Pavao, kako smo to čuli u 2. misnom čitanju.

A neki put smo slični Grcima, za koje apostol Pavao piše da u životu, pa onda i od samoga Boga, ištu ‘mudrost‘. Ta mudrost bi trebala biti pravo rješenje za sve ljudske probleme i nevolje. Zato je za takve ljude, piše dalje apostol Pavao, ludost da je Bog u Isusu htio trpjeti. Njima bi bilo normalno da je na grubost i silu uzvratio istom mjerom – ali pravedno i mudro, kako bi to bilo ‘Boga dostojno‘. Ukratko, piše apostol Pavao: Isusovo trpljenje je za Židove sablazan, a za Grke ludost!

No, ima i onih ljudi – a to su kršćani, piše dalje apostol Pavao – koji u Isusovom trpljenju vide veliku, nevjerojatnu ljubav prema ljudima. Ljubav koja je i na mržnju mogla odgovoriti dobrotom. U takvoj ljubavi koja se ne gasi mogu se prepoznati mnogi roditelji koji doživljavaju veliku nezahvalnost i nebrigu od svoje vlastite djece. A Bog je zapovjedio da se roditelje poštuje! Ovih dana smo slušali kako su zaboravljene i ostavljene stare ljude u snijegom zametenim naseljima spašavali brojni dobrovoljci – volonteri – jer su ih njihovi najbliži zaboravili.

Ali nisu danas zaboravljeni samo stari i nemoćni ljudi, zaboravljeni su i mladi i djeca kojima se nakupovalo svu moguću tehniku da si popune oči i uši, svoju izgladnjelu dušu. Jer roditelji nemaju vremena za njih. A misle si da su djecu usrećili. Ipak su ih samo umirili, ali ne i usrećili. Sreća je u druženju s bližnjima koje voliš i koji tebe vole. Pa već je na prvim stranicama Biblije zapisana Božja mudrost kako ‘nije dobro da je čovjek sam‘. A čovjekov Stvoritelj valjda najbolje zna kakvo je stvorenje stvorio! Svojim žestokim nastupom u Hramu Isus je jasno pokazao da su mu važni ljudi koji se trebaju s Bogom družiti da bi sigurnije hodali ovim svijetom i tako postigli smisao svoga postojanja: vječni život u nebu.