Bog ne obećava laki put nego dobar cilj

5. KORIZMENA NEDJELJA

(B-2017)

Ovih dana polako ostavljamo zimu. Hladni dani bit će sve rjeđi, topli dani bit će sve češći. Uskoro će se i priroda početi buditi iz zimskog mirovanja i ljudi će krenuti u vrtove, voćnjake i polja s nadom da će za uloženi napor u svoje vrijeme dobiti prikladan urod. Jednostavno se nadamo da je pred nama ‘bolja budućnost‘. Malo prije smo čuli kako i prorok Jeremija piše svojim suvremenicima riječi nade u bolju budućnost. A ljudi zapravo stalno žele ‘bolju budućnost’: od Adama i Eve pa sve do naših dana… a tako će valjda biti i do konca svijeta. Razlog je vrlo jednostavan: mi ljudi nismo nikad posve zadovoljni s postojećom situacijom nego stalno očekujemo nešto novo, dakako: novo i bolje.

I bilo je kroz ljudsku povijest podosta ljudi i režima koji su obećavali tu bolju budućnost ljudima. U to ime sklapali su se razni savezi i prijateljstva i među narodima i među državama. Neki su čak rekli da će stvoriti ‘raj na zemlji‘. Uglavnom, ništa od toga: daleko, jako daleko smo od raja na zemlji. Kako su se brojni savezi među ljudima sklapali jednako tako su se brojni savezi i raskidali: ratom ili mirom.

Prorok Jeremija govori o sklapanju drukčijeg saveza: saveza između Boga i ljudi. Posebnost tog saveza bit će u tome što neće biti upisan i potpisan na nekom materijalu nego ‘u ljudskom srcu’. Dakle, u čovjekovoj nutrini. Veličina tog saveza s Božje strane će se očitovati u tome da će ljudima ‘oprostiti grijehe’. Grijesi uglavnom nastaju zbog čovjekove sebičnosti: kada razne prilike i neprilike iskorištava sebi na korist a na štetu drugoga. Bog je tako velik da mi ljudi njemu ne možemo načiniti nikakvu štetu. Grijeh čini štetu samo čovjeku: ponajprije onom kome se čini nepravda, a onda i onome koji čini nepravdu. Premda to na prvi pogled i nije uvijek odmah očito. No, jedno nezadovoljstvo čovjeka koji čini grijeh pokazuje da ga to što čini ipak u dubini duše na duge staze ne čini sretnim. Ima jedna pjesma koja to na simboličan način govori: ‘Za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti‘. Ponekad možemo čuti kako su neki ljudi, koji su dugo činili veliko zlo, počinili i samoubojstvo jer više nisu mogli živjeti sa sjećanjem na počinjeno zlo – počinjeni grijeh.

Bog koji ljubi i onoga čovjeka koji čini grijeh želi tom čovjeku oprostiti, a njegovu nepravdu i štetu koju je nanio bližnjemu Bog može okrenuti u dobro… ako ne prije, onda u vječnosti. Da, Bog ima na raspolaganju cijelu vječnost da uspostavi pravednost i dobro među ljudima. Jedina zapreka svemogućemu Bogu jest ljudsko odbijanje Božjeg oproštenja.

Očito su o toj Božjoj dobroti i opraštanju o kojima je govorio Isus čuli nešto i ‘Grci‘ koje susrećemo u današnjem evanđelju. Za Bibliju Novoga zavjeta ‘Grci‘ su zapravo svi oni ljudi koji ljudskim znanjem, mudrošću – mi bi danas rekli znanošću i tehnikom – misle riješiti sve ljudske probleme i nevolje: kako one trenutne tako i one u budućnosti. Osobito u budućnosti. Poneki put se može čuti prigovor ljudi na ta stalna obećanja ‘bolje budućnosti‘, pa kažu: dajte da već jednom bude ‘bolja sadašnjost‘.

Ništa u evanđelju ne piše jesu li ti Grci doista došli k Isusu, jesu li se s njim rukovali i porazgovarali, nego piše što je Isus rekao onima oko sebe. Rekao je da je došlo vrijeme da se ‘proslavi Sin Čovječji‘. I onda je jednom slikom naznačio kakva će to biti proslava. Naznačio je to slikom pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi donijelo ploda, jer inače ostaje samo! Gotovo je sigurno da onda ni apostoli a ni svi ljudi koji su ga slušali nisu shvatili o čemu to on govori. Za pšenično zrno su znali, ali nisu znali što to za Isusa znači.

I Isus je znao da im to sada ne može objasniti pa je jednostavno nastavio riječima da se život na ovome svijetu ne može sačuvati nego ga je moguće samo u nešto uložiti: u dobro ili u loše. Onda je Isusu kao čovjeku valjda pala na pamet situacija koju će uskoro doživjeti: napuštenost i od najbližih, odbačenost od svoga naroda, ruganje probisvijeta, i strašne tjelesne muke na križu, i konačno sama smrt, pa mu se ‘duša potresla‘. I u tako teškoj situaciji Isus je kao čovjek zavapio Bogu za pomoć: neka ga podrži kako bi mogao biti proslavljen. I dobio je glasnu podršku s neba: „Proslavio sam i opet ću proslaviti!“ Ta podrška s neba ljudima se učinila kao grmljavina, nekima čak kao glas anđela.

I onda je Isus jasno posvjedočio da zna kakvom će smrću umrijeti, ali da zna i da će biti ‘uzdignut sa zemlje‘. Neće to biti samo ‘uzdignuće na križu‘, bit će to ‘uzdignuće u nebesku slavu‘ po uskrsnuću. I onda je obećao da će i ljudi imati koristi od toga što je on: živio kao čovjek, umro kao čovjek i uskrsnuo kao čovjek.

Upravo je tako Isusov život, smrt i uskrsnuće shvatio i pisac Poslanice Hebrejima. Ljudi koji vjerom prihvate Isusa bit će i u vječnosti s njime u slavi. A sad, na ovom svijetu, trebaju trpjeti da bi se ostvarilo više dobra – baš onako kao kad pšenica umre – kao da istrune – da bi dala novi plod.

I nama je umrijeti, od starosti, bolesti ili nesretnog slučaja, dao Bog da to bude nakon učinjenih mnogih dobrih djela, da bi to umiranje onda bilo rađanje za sretnu vječnost.