Ostati povezan s Kristom sigurni je put uspjeha u vječnosti

5. USKRSNA NEDJELJA

(B-2018)

Prošle nedjelje Isus nam se predstavio ‘Dobrim Pastirom‘ koji svoje ovce – nas vjernike – vodi ovim svijetom tako da stignemo u vječni život u nebu. Ona druga vječnost koja se postiže bez Isusa i nije vrijedna nazvati se životom – to je samo muka, i to vječna muka koju kršćani jednostavno zovu pakao.

Danas nam se Isus predstavlja ‘istinskim trsom‘ na kojem je mnogo loza koje donose obilat rod. Da bi trs doista obilno rodio, znaju svi koji imaju ili su imali vinograde, potreban je vinogradar. Dobar vinogradar. Isus kaže da je taj vinogradar njegov nebeski Otac koji vodi brigu o lozama na trsu. Vinogradar loze reže i veže jer bi bez rezanja i vezanja loze doduše bile bujne ali besplodne. Sjećam se iz djetinjstva da je jednom prilikom naš susjed obrezivao lozu, brajde, a naš otac još nije. Onda sam pitao susjeda zašto on reže, a naš otac ne reže. Pa mi je susjed odgovorio da oni ne žele grožđe i zato on reže. Malo sam se čudio da ne žele grožđe, a imaju velike brajde, i jako sam se veselio da naše brajde nisu obrezane pa ćemo mi imati grožđe. Dakako, poslije sam shvatio da me je susjed zafrkavao… ja sam pak bio premali da bih to shvatio… i vjerovao sam mu.

Valjda se nešto sličnoga i nama dogodi kad nas naš vinogradar, nebeski Otac, ‘reže‘: reže nekim nama nemilim događajima u našem životu, pa se čudimo. Nerijetko se i na Boga ljutimo: da nije pravedan. Vrlo vjerojatno smo onda i zavidni nekim drugim ljudima koji nemaju takve teškoće… a ne primjećujemo da ti ljudi vjerojatno imaju neke druge i drukčije teškoće.

Zanimljiva je Isusova tvrdnja u današnjem evanđelju: „Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ A koliko toga mi činimo bez Isusa! Očito je Isus mislio ‘ništa za vječnost‘, ništa vrijednoga za vječnost. Mnogi i pokršteni ljudi, i nekad i sada, čine dosta toga, puno toga, bez Isusa, bez obaziranja na vrednote na koje je Isus pozivao i koje je sam Isus živio. Da to baš i nisu trajne vrednote vidi se po tome što ih ljudi iz generacije u generaciju mijenjaju – nekad češće nekad rjeđe – jer se pokazuje da nisu prikladne za sve ljude i za sva vremena. A Isusove vrednote trajno ostaju vrijedne: ne uvijek lako ostvarive ali vrijedne. Čak je često puta tako da su one vrednote koje su teže ostvarive ujedno to više i vrednije.

Vratimo se još jednom Isusovoj tvrdnji: ‘Bez mene ne možete učiniti ništa‘! Ovaj svijet je napredovao. Ljudi su raznim otkrićima pronašli mnogo toga, sagradili su velebne građevine, nebodere, mostove i tunele, ceste. Ali sve je to malo, praktički ništa, bez ljubavi koja zna i može i poteškoće života nositi. Samo ljubav može ljude preobraziti u ljude koji se ne sukobljavaju nego surađuju, kršćani kažu u ‘braću i sestre‘. Kad u tome uspiju, ljudi postaju ne samo ‘bolji ljudi‘ nego upravo ‘sretni ljudi‘. U ljubavi prema Bogu i ljudima čovjek može biti sretan čak i onda kada trpi, čak i onda kada podnosi životne poteškoće – jer snagu crpi iz jakosti i nadahnuća uskrslog Isusa.

Zato nam je Isus uputio i poziv: „Ostanite u mojoj ljubavi.“ To je poziv u život koji obuhvaća sve: nebo i zemlju, riječi i djela, blagdane i svagdane, običnost i umjetnost, obilje i oskudicu. Sve je sadržano u životnom soku koji struji iz Trsa – iz Isusa – u loze i mladice – nas kršćane – kroz sav svijet, kroz svu povijest i kroz sva godišnja doba.

Kako je čovjeku kao kršćaninu živjeti u ovom svijetu? Samo u životnoj povezanosti s Kristom. Bez te povezanosti s Kristom: kršćanske posebnosti, kršćanske kvalitete, u čovjeku brzo nestanu, uvenu kao loza bez trsa. Zašto mnogi ljudi našega vremena, pa i mnogi i mnogi kršćani, osjećaju nekakvo životno nezadovoljstvo, tjeskobu? Gledajući izvana ti ljudi nemaju nekog posebnog razloga za nezadovoljstvo: nemaju ni loš standard, nemaju ni neke bolesti, ali su ipak duboko u sebi nezadovoljni. Valjda, ili možda, zato: jer ne žive u dostatnoj, iskrenoj i živoj povezanosti sa svojim Trsom – Isusom – pa nemaju u sebi ni snage, ni životnosti, ni izdržljivosti u teškoćama.

Pa podsjetimo se još jednom da je Isus danas posve jasno rekao: „Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.“ I još jasnije: “Bez mene ne možete učiniti ništa.“ Oni kršćani koji žive svoju povezanost s Isusom doista su drukčiji ljudi: i u radostima i u žalostima, i u ljepotama i u teškoćama života. Na prvi pogled je sve isto, a ipak je sve toliko drukčije.

„Ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“ poziv je apostola Ivana upravljen kako ondašnjim kršćanima, njegovim suvremenicima, tako i svim kršćanima kasnijih vremena i svih prostora. Dakle, i nama danas. ‘Ljubiti djelom‘ znači jednostavno ‘činiti dobro‘. ‘Ljubiti istinom‘ pak znači Isusove primjere nasljedovati – jer Isus za sebe reče da je on ‘Put, Istina i Život‘. Dakako da nam to često puta i ne uspijeva u najboljoj mjeri, a nerijetko činimo i suprotno. To nas ne smije baciti u beznađe, u očaj, nego potaknuti na pokajanje i ponovno nastojanje oko ‘dobrih djela’. I tako puno puta, i tako stalno, i tako cijeloga života!

Čuli smo u 1. misnom čitanju iz Djela apostolskih kako je i apostol Savao nakon obraćenja trebao proći provjeru kod ljudi koji su ga poznavali. Trebao se dokazati da je zbilja od Savla postao Pavao. Najprije u Jeruzalemu kod onih koje je progonio, a potom u Tarzu kod starog društva, kod prijatelja iz škole, iz djetinjstva i mladosti. Naravno da su ga se jedni bojali, a drugi mrzili. Srećom tu se našao čovjek imenom Barnaba koji ga je predstavio apostolima i bio neka vrsta garanta da se je Savao doista promijenio u Pavla. Važno je u životu imati svoga ‘Barnabu‘, važno je imati nekoga tko će ti biti podrška, tko će te predstaviti i reći lijepu riječ za tebe. Budimo takvi jedni drugima što češće i u što većoj mjeri.