Presveto Trojstvo nas poziva na suradnju u različitosti

PRESVETO TROJSTVO

(B-2018)

Dobri prijatelji se dobro poznaju. Najbolji prijatelji se najbolje poznaju. Daj, Bože, da svatko ima dobrog; još i više: da svatko ima najboljeg prijatelja. Pritom nam se valjda ipak događa da se nečemu, i kod dobrog i kod najboljeg prijatelja, divimo… ili smo s nečim jako iznenađeni…, ali nas to ipak ne ometa u daljnjem međusobnom prijateljevanju. Isus je rekao da je najbolji prijatelj onaj koji je spreman dati život za prijatelja. Isus je to rekao, Isus je to i učinio. Dao je svoj život za ljude, svoje prijatelje: i za mene, i za tebe, i za svakoga čovjeka. Dakle je Isus najbolji čovjekov prijatelj!

I onda nam je Isus, kao najbolji čovjekov prijatelj, otkrio neobičnu, za nas ljude čak nevjerojatnu stvarnost: da je on jedna od tri božanske osobe. A da je ipak samo jedan Bog! Odmah od prve treba reći da to posve nadilazi mogućnosti našega shvaćanja i razumijevanja. Ni oni koji su u nebu, pa ni sama Isusova Majka Marija, ne shvaćaju i ne mogu shvatiti tu božansku stvarnost: jedan Bog i tri božanske osobe.

No, pa ako mi, iz ranije rečenog ljudskog iskustva, možemo međusobno prijateljevati i onda kad mnogo toga ne shvaćamo kod naših ljudskih prijatelja, onda valjda možemo prijateljevati i s Bogom makar ne shvaćamo božanske stvarnosti.

Evo jednog banalnog primjera: koliko ljudi razumije način rada jednog mobitela, valjda u naše vrijeme najraširenijeg i najupotrebljavanijeg uređaja? Mali broj ljudi zna kako taj uređaj radi, ali se veliki, doista veliki broj ljudi zna poprilično dobro njime služiti. Najčešće taj mali mobitel ima i puno više mogućnosti nego što prosječnom korisniku treba i da uopće za njih zna.

Eto, tako nekako bismo mogli reći i za otajstvo Presvetog Trojstva: malo od toga možemo razumjeti, ali se s trojstvenim Bogom možemo lijepo i za nas ljude korisno družiti. Mi ljudi možemo imati koristi od druženja s Bogom, Bogu ništa ne fali ako ga mi ljudi nećemo. Mnogi i mnogi vjernici valjda ne bi znali puno toga reći o Bogu, puno toga stručnoga, ali svi se oni mogu na Boga osloniti, posluhnuti Božja nadahnuća, i uz Božju podršku ta nadahnuća pretvarati u konkretna djela. Pa najjednostavnije rečeno: ‘pa kakav bi to uopće i bio Bog kad bismo ga mi kao božji stvorovi mogli do kraja spoznati‘?! Pa niti sami sebe često puta do kraja ne poznamo. A to se vidi iz toga da se nakon nekog vremena sami sebi čudimo: kako smo to onda, nekada prije, mogli tako i tako napraviti? Sada to više sigurno ne bismo tako učinili. Dakle, ako smo i sami sebi više puta zagonetka, kako bismo onda mogli i smjeli očekivati da Boga do kraja spoznamo?!

Ali se s Bogom možemo i moramo družiti: jednostavno zato jer smo od Boga stvoreni i jer nam je i vječnost s Bogom namijenjena. A da bismo do te nama namijenjene vječnosti s Bogom sigurnije stigli: Bog nam se po Isusu nudi za prijatelja, a po Duhu Svetom pak nam nudi nadahnuće i jakost da Isusove pozive i primjere možemo u što većoj mjeri nasljedovati i ostvarivati.

Jedan od prepoznatljivijih Božjih suradnika svakako je bio starozavjetni pravednik Mojsije. Danas smo ga čuli kako poziva svoje sunarodnjake da u svojoj sredini primijete mnoga događanja: po kojima su dosta lako mogli, i trebali, razabrati da ‘to Bog za njih čini‘. Podosta toga ne bi se zbilo tako kako se zbilo, veli Mojsije, da se Bog tu nije za njih zauzeo.

I svoje apostole Isus šalje u svijet sa zadatkom da sve ljude učine njegovim učenicima, dakle ljudima koji će u što većoj mjeri uspjeti sačuvati ono što im je Isus zapovjedio. A čuvat će te Isusove zapovijedi i pozive tako da o njima pripovijedaju ljudima svih naraštaja. Čuvat će Isusove zapovijedi i pozive još i više tako da po njima žive svoje živote u ovome svijetu. Na tom nimalo lakom zadatku Isusovi apostoli neće biti sami – s njima će do kraja, do svršetka svijeta, biti i sam uskrsli Isus – kako je to Isus i obećao pri kraju današnjeg evanđelja. I baš zato što je Isus na razne načine, ali uistinu djelotvorne načine, nazočan među svojima ta njegova zajednica – Crkva – djeluje sve do danas. Mnoge ljudske organizacije bile su svojevremeno i brojnije i jače… pa ih više nema. Isus pak je u početku imao samo jedanaestoricu slabo obrazovanih, i ne odviše hrabrih ljudi, pa je zajednica njegovih ljudi ostala do danas. Danas ima mnogo – više milijardi – Isusovih učenika – kršćana – ali izgleda po mnogočemu da nismo baš nekako hrabri: ni u pripovijedanju ni u življenju Isusovih zapovijedi i poziva.

Dakle, mi – ja i ti, i on i ona – smo sada ti Isusovi ljudi koji trebaju riječima i životom svjedočiti za ono što je Isus naučavao i što je zapovjedio. A budući da je Isus s nama – jer je obećao sa svojima biti do svršetka svijeta…, a svijet još uvijek traje – to nas apostol Pavao u Poslanici Rimljanima poziva i potiče ‘da se ne bojimo‘! Kako već rekoh prošle nedjelje: mi kršćani se po nadahnuću i sili Duha Svetoga ne smijemo ponašati kao ‘mrtva puhala‘ kojima stalno nešto smeta – i pritom onda samo gunđamo ‘zašto je to tako‘ – a malo ili ništa ne činimo da to ne bude tako!

Apostol Pavao nam je – u današnjoj Poslanici – rekao nešto doista zadivljujuće, nešto nestvarno: da smo ‘djeca Božja‘. To pak znači da smo s Bogom u najužoj vezi u kojoj uopće kao Božji stvorovi i možemo biti… kao što su i djeca sa svojim roditeljima u najužoj vezi u kojoj uopće mogu biti. A kako je Bog vječan to on želi da i njegova djeca – mi ljudi – budemo vječni. No, na putu do vječnosti prolazimo kroz razne tegobe … i samu smrt. Ne zaboravimo da je to sve i Isus pred nama prošao!

U svom svakodnevnom životu jesmo i smijemo biti različiti – i to jako različiti – ali moramo isti cilj postići: vječni život s trojstvenim Bogom. Eto, i Bog je u bogatstvu svoga postojanja, u bogatstvu svoga življenja, različit – Otac, Sin i Duh Sveti – ali je jedinstven. Neka i nama naše razlike pomognu da se nadopunjujemo, a ne da se sukobljavamo.

I počnimo već sada, već danas, i počnimo svatko od sebe: i ja i ti. I bit će nam ljepše, i bit će nam bolje.