Bog nas zove po ljudima i događanjima

14. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2018)

Sažeta poruka prošle nedjelje bila je da je Bog jači od smrti i da nam je pripremio život u vječnosti. To je već nevjerojatno hrabro najavio starozavjetni pisac Knjige Mudrih izreka, čiji smo kratki odlomak čitali u 1. misnom čitanju. A onda je Isus tu starozavjetnu najavu podupro oživljavanjem mrtve djevojčice, kako smo to čuli u evanđelju prošle nedjelje. Na kraju je Isus to sve zaokružio svojim uskrsnućem kojim je postavio temelj svih ljudskih uskrsnuća i vječnog života. A o svakom pojedincu ovisi hoće li mu ta vječnost biti sretna ili prokleta. Raj ili pakao. Mnogo je toga u našem životu što utječe na naš odabir: ponajprije valjda obitelj u kojoj smo odrasli, zatim šira društvena okolina u kojoj smo živjeli – i ono najvažnije: naša slobodna volja. Po toj slobodnoj volji svaki se odrasli čovjek, kao pojedinac, odlučuje što će od onoga što vidi i čuje prihvatiti kao svoj način života, a što će odbaciti. Dakako, drukčije tu slobodnu volju koristimo i živimo u djetinjstvu, drukčije u mladosti i drukčije u zrelim godinama života.

Danas smo u 1. misnom čitanju čuli poruku izrečenu po proroku Ezekielu da Bog neprestance šalje svoje ljude u svijet da ljudima govore Božju poruku. Pritom Bog podsjeća proroka Ezekiela da Bog zna kako su se mnogi ljudi Božjeg ‘izabranog naroda‘ odmetnuli od Boga.

Povijest grijeha židovskog naroda počinje još od vremena egipatskog ropstva gdje su štovali egipatska božanstva; potom na putovanju kroz pustinju gdje su dobili Deset zapovijedi koje su kršili. Nastavili su se buniti protiv Boga i onda kad su već ušli u obećanu zemlju pa su i dalje kršili Božje zapovijedi i osobito jer nisu poštivali propis o subotama, a prihvatili su i poganske obrede okolnih naroda. Zbog svega toga Bog je za njih rekao: rod su odmetnički. Svejedno im prorok mora prenositi Božju poruku, jer tako ljudi neće imati ispriku da ‘nisu čuli‘ na što su to u svom životu bili pozivani.

Ni ljudi našega vremena ne mogu se požaliti na odsutnost Božje poruke u njihovu životu. Jedino je danas veća nevolja razabrati Božju poruku u mnoštvu drugih poruka koje ljudima stižu na mnoge i mnoge načine: televizija,  Internet, radio i novine. Mnoge od tih poruka su bučne i blještave, ali su u svojoj nutrini ‘šuplje‘ i samo za kratko  vrijeme ispune čovjekovu želju za vrednotama i istinom  života.

Današnje evanđelje pred nas donosi muku ljudi Isusova zavičaja. Naime, mnogi od njih su čuli kako je Isus čudesno govorio i mnoge ljude od neizlječivih bolesti izliječio u raznim mjestima Palestine. I nikako im nije išlo u glavu da ON to može činiti. Znali su mu ljudsko porijeklo u kojem nije bilo ničeg neobičnog i uzvišenog pa su ih to više zbunjivale Isusove uzvišene riječi i njegova čudesna djela. Kao da su htjeli reći: ‘pa ne bu on nama solil pamet, pa znamo mi čiji je on‘. A zapravo nisu znali ‘čiji je on‘, znali su samo mali dio njegova zemaljskog života. A bili su tvrdi u srcu i preponosni da bi nastojali Isusa bolje upoznati – radije su ga omalovažili.

I tako su spriječili Isusa da u svom zavičaju učini više čudesa. Vjerojatno to nama izgleda neobično: mi si mislimo da bi Isus čudesima trebao prizvati ljude tako da lakše povjeruju. A Isus pak najprije traži vjeru, i tek onda čini čudo. I prošle nedjelje smo čuli Isusov poziv ‘ocu umrle djevojčice‘ neka samo nastavi vjerovati u Isusovu pomoć usprkos saznanju da je bolesna kćerka već umrla, kako su mu to dojavili njegovi ljudi. I on je vjerovao Isusu i umrlu djevojčicu Isus je oživio. U tome je taj čovjek bio čak i ‘bolji u vjeri‘ od samih apostola: oni su do kraja povjerovali tek poslije Isusova uskrsnuća i primitka Duha Svetoga. Do tada ta je njihova vjera bila na jako ‘klimavim nogama‘. Evanđelja nam o tome jako dobro svjedoče, a najpoznatiji je primjer apostola Tome koji je i dobio nadimak ‘nevjerni Toma‘.

Možda nekoga zbunjuje govor o ‘Isusovoj braći i sestrama‘. Ne tako rijetko i po medijima se znade potezati i natezati ta tema. No, to i nije baš tako komplicirano. Naime u njihovoj kulturi braćom i sestrama su zvali sve iz uže rodbine… one koje mi zovemo danas bratićima i sestričnama. Sjećam se događaja iz vojske kad su pojedini vojnici znali reći da im je u posjetu došao ‘rođeni brat‘ ili ‘rođena sestra‘. Pa sam ih ja pitao: ‘Zašto trebaš reći ‘rođeni brat’ ili ‘rođena sestra’ – pa naravno da su rođeni, inače ih ne bi ni imao‘. Onda smo u daljnjem razgovoru zaključili da je taj ‘rođeni brat‘ ono što mi u našim krajevima zovemo jednostavno ‘brat‘. Isus danas još više proširuje daj izraz ‘brat i sestra i majka‘ govoreći da su to ‘svi oni koji vrše njegove zapovijedi‘, a ‘ne samo oni koji su krvnim srodstvom povezani‘. Dakle i svatko od nas, i ti i ja, jesmo – ili možemo biti – Isusova braća i sestre ako živimo po njegovim zapovijedima.

A sad se zakratko zadržimo i na Poslanici apostola Pavla. On je imao neku ‘poteškoću‘ koja mu je jako smetala pa je više puta molio Boga da ga toga oslobodi. No, dobio je odgovor da tu poteškoću mora nositi a Bog će mu dati snagu da s tom poteškoćom može živjeti.

To je poruka i pouka i svima nama kad se žalimo na pojedine prilike i neprilike u svom životu. Premda nam nije ugodno tako živjeti Bog nam ipak može dati snagu da te nevolje i poteškoće nosimo – nekad s više nekad s manje mrmljanja. Bog svakako zna naše životne prilike i neprilike. Bog zna i kojim nas je sposobnostima obdario za te naše životne prilike i neprilike pa onda zna i otegotne i olakotne okolnosti našega života. Nemamo nikakvu krivnju za ono što nismo mogli učiniti, imamo zasluge za ono što smo dobra učinili, i dobivamo oproštenje za pogreške kad se za njih pokajemo. Bolje ne može biti!

Pa, nadahnuti i poduprti Bogom: živimo svoju svakodnevicu.