Mi smo kršćani Božji poslanici svojim suvremenicima

15. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2018)

I oni koji nevoljko prate politička zbivanja, kako u svijetu tako i u našoj domovini, ne mogu ne zamijetiti trajna i velika neslaganja, kako pojedinaca tako i političkih stranaka, oko načina upravljanja državom. Čak i kad se radi o važnim stvarima suprotstavljene strane ne žele prihvatiti predložena rješenja koja su došla s ‘druge strane‘. Ma lako bi bilo da je to samo ‘politika‘, da su to samo ‘politička neslaganja‘, porazno je to što po tim neslaganjima trpi cijela država. Tko misli da se bavim politikom pokazuje da nije pozorno slušao današnje 1. misno čitanje.

Jer, nešto slično, gotovo isto, događalo se i židovskom narodu u vrijeme kralja Jeroboama i proroka Amosa – kako smo to čuli u 1. misnom čitanju. Naime, prorok Amos je kritizirao upravljanje kraljevstvom i samoga kralja i onih ‘najbližih‘ oko kralja. Najavljivao je propast i kralja i kraljevstva. Čuli smo kakvo je rješenje predložio kralju jedan od ‘kraljevih ljudi‘ na takvo djelovanje: progon proroka Amosa. Dakle ne promjenu upravljanja kraljevstvom nego progon onoga koji prigovara načinu upravljanja! Da li se to tako događalo samo onda? Duga ljudska povijest, kao i naša suvremenost, jasno pokazuju da se slična ‘rješenja‘ predlažu i danas: i kod nas i drugdje u svijetu.

Prorok Amos je odgovorio da se on nije nikako kanio umiješati u način upravljanja kraljevstvom – jer on je imao svoje zanimanje: uzgajao je stoku i gajio divlje smokve – ali ga je u tu službu ‘gurnuo‘ sam Bog kad mu je postavio zadatak: „Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!“ I, eto, čovjek je morao više posluhnuti Boga nego ljude, pa makar zbog toga morao i trpjeti. Isto to su odgovorili i Isusovi apostoli, mnogo godina kasnije, kad su im tadašnje vlasti branile ‘propovijedati u Isusovo ime‘! I apostoli su rekli da se moraju ‘više pokoravati Bogu negoli ljudima‘. A danas se mnogi ljudi više pokoravaju ljudima negoli Bogu. Kad predsjednik stranke nešto naredi što je protivno kršćanskoj vjeri, pokorno ga posluhnu i oni koji inače javno tvrde da su vjernici. Kad ne bi tvrdili da su vjernici, nikom ništa. Ovako govore sami protiv sebe. Da, i onda ostanu na svojim položajima. A apostole je taj neposluh ljudima skupo koštao: smrću su kažnjeni. Ali njihovo ‘djelo’ traje još i danas: dvije tisuće godina.

A zaista je skromno započelo to djelovanje Isusovih apostola: ‘dva po dva poslani su u svijet’. I to ‘posve neopskrbljeni‘: praktički bez ičega. Ne smiju nositi ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. Znao je Isus i kako će na tom ‘poslu‘ proći: negdje će biti primljeni, a negdje potjerani. Tamo gdje budu primljeni neka si ne ‘prebiraju‘ bolje i lošije kuće nego neka budu zadovoljni s onim kako budu primljeni.

A zašto je Isusu važno da ljudi u što većem broju prihvate poruku apostola? Pa zato jer su ljudi Božji stvorovi i Isus želi da ljudi toga budu što više svjesni. Onda će ljudi znati da njihovi životi imaju smisla jer to nisu samo,uvijek prekratka, putovanja od kolijevke pa do groba nego i preko groba po uskrsnuću u vječni život. Tako da biti kršćanin na ovome svijetu znači biti što više Božji i svoju pripadnost Bogu znati podijeliti s drugima.

K tome je važno zapaziti da Isus šalje apostole ‘dva po dva‘. To čini tako zato da bude jasno kako nitko od njih ne širi svoje ideje, niti da ne idu u svoje vlastito ime, nego su Isusovi poslanici. I po svetopisamskoj tradiciji svjedočenje dvojice ili trojice smatralo se vjerodostojnim: zato ovi Isusovi poslanici zaslužuju povjerenje u ono što govore. A bila su dovoljna samo dvojica da ljudi primijete da Bog misli na njih i da ljudi primijete da su oni Bogu važni. Mnogi Isusovi suvremenici jednostavno nisu bili svjesni kako im je Bog blizu. Mnogo toga su činili iz navike, iz pobožne navike: jer se tako mora ili jer tako i drugi žive. Takvo ponašanje pokazuje da u tim ljudima ne djeluje ‘Božji duh‘ nego, u evanđeoskom izričaju, ‘zloduh‘ – i zato Isus šalje apostole da ljude oslobađaju od toga zloduha. Takav život, takvo ponašanje, nije prepoznatljivo samo za ljude Isusovog vremena, tako žive mnogi ljudi mnogih vremena – svih vremena. Tako žive i mnogi ljudi našega vremena. Tako žive i mnogi pokršteni ljudi koji i sami za sebe kažu da su vjernici. A po malo čemu ih se može prepoznati kao vjernike.

Dakako, hvala Bogu i na radost kršćana, ima i kršćana koji su i u svojoj svakodnevici prepoznatljivi kao kršćani. Čestiti su, ne kradu, ne lažu, ne varaju, ne psuju, nedjeljom ne idu u trgovinu i za divno čudo još su živi, a mnogi nisu ni mršavi. Za takav život snagu dobivaju iz osobne molitve, od sakramenata, i osobito od nedjeljne sv. mise.

Upravo za takve ljude apostol Pavao u današnjem drugom misnom čitanju zahvaljuje Bogu. Po takvom životu ljudi ostvaruju Božji plan da ljudi budu sretni svu vječnost.

Jer mi ljudi nismo rezultat slučaja, nismo bačeni u svemir, nismo rezultat svemirskih sila kroz milijarde godina. Od Boga dolazimo. Mi smo dio Božjega nauma. Mi smo Božja svojina.

Važno je to znati i vjerovati, pogotovo u trenucima zdvajanja, kada smo skloni pomisliti da su nas napustili i prijatelji i obitelj, pa i sam Bog. U takvim prigodama dobro je imati ovu Božju riječ: prije postanka svijeta Bog nas je izabrao!

Bog nas je odredio da budemo njegovi prijatelji, njegovi suradnici u stvaranju svijeta. Stvoreni smo kao Božji prijatelji. Zato ćemo se u potpunosti ostvariti, zato ćemo pronaći svoj pravi mir samo ukoliko budemo s Bogom životno povezani. Pravi, istinski čovjek jest Božji čovjek, onaj koji je u miru sa svojim Bogom, sa svojim bližnjima i sa samim sobom.