Založimo se oko dobra – Bog će to blagosloviti

17. NEDJELJA KROZ GODINU

(B-2018)

I ove smo nedjelje iz svoje svakodnevice došli na sastanak s uskrslim Isusom: da ga čujemo što nam ima reći za ovo naše vrijeme, za naše životne prilike i neprilike. Dakle, radni je to sastanak. Ne zabavni da si popunimo jedan sat nedjeljnog vremena. Došli smo i da primimo snagu da to što čujemo mognemo što bolje pretvarati u svoju životnu praksu. Bit će to na korist i nama i našim bližnjima. Kršćani smo 21. stoljeća, vremena u kojem smo svakodnevno upravo bombardirani s brojnim vijestima: lijepim i ružnim, i s brojim ponudama: dobrim i lošim.

Tako, među ostalim, dosta često možemo čuti ili vidjeti izvješće s raznih tzv. ‘burzi‘ gdje se govori o rastu ili padu vrijednosti za nekoliko ‘postotnih poena‘. Vrlo vjerojatno nije baš veliki broj onih ljudi koji stvarno razumiju o čemu se tu govori… mnogo više je onih koji iz toga mogu zaključiti samo to da neke firme posluju bolje ili lošije, s više ili manje dobitka ili gubitka. Zarada i dobitak najjači su pokretači ljudskih aktivnosti i mjerilo uspjeha.

A današnja Božja poruka, prenesena preko nedjeljnih misnih čitanja i za nas ljude 21. stoljeća, govori o velikodušnosti ljudskoga dara i o Božjem blagoslovu toga dara. Ako smo zbilja bili pozorni na misna čitanja, onda smo mogli zapaziti: što je dar manji i velikodušniji, to je Božji blagoslov veći i izdašniji.

Tako smo najprije čuli kako je neki čovjek donio ‘čovjeku Božjemu Elizeju kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi‘. Hljeb je oblik kruha. Mi bi sada rekli štruca kruha. To je donio u znak zahvalnosti Bogu za dobru žetvu. Elizej mu je rekao neka taj dar podijeli ljudima da jedu. Čuli smo kako se čovjek začudio što mu to prorok Elizej govori: jer tamo je bilo stotinjak ljudi… a kruha i kaše tako malo. Jednostavno nema smisla tu količinu hrane ponuditi tolikim ljudima. No, prorok Elizej je ustrajao: ti samo ponudi to ‘malo što imaš‘, a Bog će to malo učiniti dostatnim za puno ljudi. Misno čitanje je završilo zaključkom: tako je i bilo – svi su jeli i još je preostalo. To ljudsko ‘malo‘ Bog je učinio ‘velikim‘.

U evanđelju smo slušali o jednom još većem čudu: hrane je bilo još manje, a ljudi puno više. I na kraju je čak i preostalo više negoli je bilo na početku. Događaj nam je poznat: već smo ga više puta čuli, a k tome je i lako pamtljiv. Veliko mnoštvo ljudi slijedilo je Isusa, zadivljeni onim što su čuli i što su gledali. To ih je tako obuzelo da nisu mislili niti na ono najosnovnije potrebno za život: što će jesti?! A mnogi naši suvremenici si misle: brini se za kruh, pusti Boga na miru. Osobito nedjelje to zorno pokazuju.

I onda je Isusu prvom ‘palo na pamet’: Čime nahraniti toliko mnoštvo?! Upitani apostol Filip nije ponudio rješenje nego je povećao problem rekavši da niti 200 denara – a to je bilo 200 dnevnica, dakle više nego šest mjesečnih plaća – ne bi bilo dovoljno za nahraniti tolike ljude. Ni apostol Andrija nije ponudio prihvatljivo rješenje: „Ovdje je dječak koji ima 5 kruhova i 2 ribice!“ i odmah dodao: „Ali što je to za tolike?“ Kako li je samo taj dječak bio nesmotren: pa što je pričao o hrani koju ima? Bilo bi normalno da to prešuti i negdje nasamo i potajice pojede. Da je tu hranu imao neki odrasli čovjek, valjda bi šutio kao zaliven. I negdje poskrivečki bi to pojeo… i ne bi se, valjda, baš prejeo.

A ovaj dječak, djetinje naivan, dao je svojih 5 kruhova i 2 ribice, Isusu na raspolaganje. Što si je pritom dječak mislio ne znamo. Znamo, čuli smo što se dogodilo: Isus je to ‘malo‘ blagoslovio i učinio ‘dostatnim‘ za svih 5.000 ljudi. Čak je još i više preostalo nego je u početku bilo: od 5 kruhova nakupilo se 12 košarica ostataka!

I ljudi su ne samo ‘zinuli od čuda‘ nego su se dosjetili i rješenju velikog problema: ‘kako ne raditi, a dobro jesti‘ ili barem ‘kako izbjeći glad‘?! Zato su ga htjeli na silu ‘zakraljiti‘. Jer stvarno nema boljeg kralja od onog koji te čudesno hrani! Ako bi se kad možda počeo kralj buniti, da ih ne želi više čudesno hraniti, lako će mu zaprijetiti da će ga svrgnuti s ‘kraljevske vlasti‘. A ovako: tako dugo dok ih bude čudesno hranio, bit će na kraljevskom položaju. A tko to ne želi biti kralj?! Eto, nama dobro – tebi dobro. No, čuli smo kako se Isus nije htio uklopiti u njihove planove: „…povuče se ponovno u goru, posve sam.“ Joj, što bi na to rekli brojni političari našega doba: i naši i svjetski?! Dakako, i ne samo političari nego i mnogi tzv. ‘obični ljudi‘ bi se tome čudili.

Nemali broj ljudi našega vremena često pita, i same sebe i druge, i glasno i tiho: kakva mi je korist od Boga?! To da ne smijem krasti i varati? Zato manje imam od onih koji to čine. To da ne smijem psovati i ružno govoriti? Pa zato sam društvu oko sebe manje zanimljiv i manje zabavan. To da moram moliti i nedjeljom ići na sv. misu? Pa zato imam manje vremena za zabavu, spavanje i druge vrste razbibrige. I tako bi mogli nabrajati još pojedine stvarnosti i prilike koje vjernici čine, a nevjernici ne čine… i koje vjernici ne smiju, a nevjernici smiju.

Međutim, trebamo se pitati i koliko nas to što ‘kao vjernici‘ činimo, dakako i to što kao vjernici ne činimo, doista osiromašuje ili obogaćuje? Koliko nam to povećava, a koliko umanjuje dostojanstvo Božjih stvorova? Još smo uvijek pod dojmom sportskog uspjeha naše nogometne reprezentacije pa se možemo prisjetiti koliko su truda ti igrači uložili da takav uspjeh postignu. Oni su morali trenirati dok su se ‘neki drugi‘ zabavljali… oni nisu jeli hranu i pili piće koje su ‘oni drugi‘ ‘nemilosrdno tamanili‘. Da su ti igrači živjeli kao i ‘oni drugi‘ nikada ne bi takav uspjeh postigli! Dakako, svemu tome je prethodio njihov talent, pa jaki trening, a onda se nadovezao i izbornikov odabir. Sve to dovelo je do slave i divljenja velikog mnoštva ljudi. I to je njihov stvarni sportski uspjeh.

Eto, tako nekako i mi vjernici smo od Boga izabrani, kao neka ‘Božja reprezentacija‘ u ovome svijetu, također smo obdareni odgovarajućim talentima, i na nama je sada to životom trenirati i u dobru uspijevati. I tako ‘dostojanstvo Božjih stvorova živjeti‘. I to je stvarno pravi ljudski uspjeh! Za tu i za vječnost.