S Kristom kroz život i u vječnost
18. NEDJELJA KROZ GODINU
(B-2018)
Malo prije, u 1. misnom čitanju, čuli smo poznatu nam žalopojku o ‘dobrim, starim vremenima‘. Tu žalopojku izricali su Izraelci na putu u obećanu slobodu nove domovine. Premda nisu znali kamo su se to točno zaputili i kuda moraju ići, na put su krenuli puni nade i očekivanja da će tamo brzo stići i da će im u toj novoj domovini biti puno, puno ljepše živjeti negoli su živjeli 400 godina u egipatskom ropstvu. No, to putovanje se odužilo i počele su se događati brojne nevolje, od nestašice najosnovnijih životnih potreba: hrane i vode, pa do raznih bolesti i prirodnih nepogoda. K tome nikako nisu znali koliki je još put pred njima i što će još sve na tom putovanju doživjeti.
Valjda nije baš tako mali broj nas ovdje nazočnih koji su prepoznali veliku sličnost tih događanja s našom novijom povijesti. I mi smo devedesetih godina prošloga stoljeća s puno nade i očekivanja počeli ostvarivati samostalnost i slobodu svoje Domovine. Neželjeni i strašni rat usporio nas je u tim očekivanjima, ali nas je nekako i ujedinio – tako da je ipak ostvaren glavni cilj: stvorena je slobodna Domovina. I onda se dosta brzo pokazalo da se planovi i očekivanja ostvaruju puno sporije od očekivanja, ili se uopće ne ostvaruju. Praktički je sigurno da nisu samo Židovi onda, niti samo mi sada, imali takve poteškoće. Bilo je takvih očekivanja i razočaranja i u drugim vremenima i drugim ljudima. Dakako, nama je najvažnije ovo danas i ovo naše!
I protiv koga su Židovi počeli rogoboriti? Pa, naravno, protiv onih koji su ih poveli na put. Istina je da su im voditelji – Mojsije i Aron – prije putovanja rekli da ih u tu slobodu vlastite domovine vodi sam Bog, kojemu su stoljećima vapili za oslobođenje iz ropstva, ali se baš nisu usudili rogoboriti protiv Boga nego protiv ljudi koji su ih vodili u Božje ime.
Naravno, i Mojsije i Aron su bili preslabi u rješavanju velikih nevolja, pa im je u bezizlaznoj situaciji u pomoć priskočio sam Bog, koji ih je i uputio da krenu na put s cijelim narodom. Prošle nedjelje smo čuli kako je Bog za čudesno hranjenje mnogih ljudi s malo hrane ipak tražio to ljudsko ‘malo‘ koje su imali, i onda je to Bog tako blagoslovio da je bilo dostatno za sve – i još je preostalo. I nas danas Bog traži naše zalaganje – ono naše ‘malo‘ – da bi to svojim blagoslovom učinio dostatnim.
Kod putovanja Židova kroz pustinju Bog ne traži niti ono ljudsko ‘malo‘, ne traži ‘ništa‘, a daje ‘sve‘: daje i kruh i meso. Dakako da je to bilo veliko iznenađenje za ljude. Za ptice su još kako tako mogli misliti da su slučajno doletjele k njima, ali otkuda kruh? I pitali su jedan drugoga ‘Što je to‘ – hebrejski ‘ma na‘ – pa je to ‘pitanje‘ postalo i trajno ‘ime‘ te hrane: „mana“.
Danas u evanđelju Isus govori Židovima da im taj ‘kruh s neba – manu‘ nije dao Mojsije nego Bog. Mojsije je bio posrednik, može se reći: vrijedan i važan posrednik. I onda Isus nastavlja kako on može dati još ‘bolju hranu‘, toliko bolju da se od nje ne umire. Tko se bude hranio tom hranom koju daje Isus, imat će život vječni. Za čovjeka koji u dubini svoje duše osjeća želju za besmrtnošću doista ne može biti bolje hrane od one koja mu to stvarno omogućava: da želja za besmrtnošću postane stvarnost. Jer Židovi koji su jeli onu ‘prvu manu‘ su svi umrli. Dakle je hrana koju daje Isus neusporedivo bolja i vrednija!
I Židovi su odmah živnuli: daj nam te hrane! A onda Isus kaže da to nije nikakva čarobna hrana nego da je to život koji nastoji ostvarivati njegove upute i pozive. Takav život daje on svima onima koji nastoje djelima slijediti njega. Da bi ljudi tako doista mogli živjeti, moraju se s uskrslim Isusom družiti. I to ne samo onako usput nego se istinski družiti: svojim djelima. Dakako, Isus u svojoj ljubavi omogućuje ljudima i kajanje za pogreške da bi se dobio oprost. I nova želja i nova sposobnost da se opet bude više Kristov.
No, a zašto to? No, a čemu to? Pa zato, i samo zato, da se zadobije vječni život. I svi ljudi u sebi nose čežnju za vječnim životom. Konačno: zato smo mi ljudi željni vječnosti jer smo od vječnoga Boga i stvoreni. Jer bez toga vječnog života sve na ovome svijetu postaje previše kratko i bez nekog većeg smisla. Jer, roditi se, truditi se, pa i uživati neko vrijeme, samo zato da bi se umrlo i nestalo – e pa to stvarno nema nekog pravog smisla. Tu smo onda čak u lošijem položaju nego brojne životinje – jer životinje nemaju u sebi ugrađenu svijest postojanja niti čežnju za vječnim životom pa ih onda niti očekivanje smrti ne plaši. Kada su u opasnosti, onda nastoje pobjeći, preživjeti… ali pred smrt se ne pitaju ‘zašto ne mogu vječno živjeti‘. To pitanje samo si ljudi često postavljaju: nekad samima sebi, nekad i drugima, nekad glasno, a nekad i tiho. To se osobito može čuti na sprovodima kad se obitelj, rodbina i prijatelji pitaju: ‘Zašto je umro sada kad si je sve pribavio i mogao bi u miru i zadovoljstvu živjeti‘?!
Tu nema nekog smislenog i zadovoljavajućeg odgovora na temelju ljudskog umovanja. Pravi i doista utješni i smisleni odgovor dolazi od samoga Boga, čovjekova Stvoritelja: mi ljudi smo Božji stvorovi i tek kad u vječnost Bogu stignemo bit ćemo posve ostvareni. Božji po stvaranju – Božji po vječnosti.
Drukčiji život znači, piše sv. Pavao u svojoj Poslanici Efežanima: „živjeti kao pogani, u ispraznosti pameti njihove“, kako smo to čuli malo prije u 2. misnom čitanju. Takve ljude ‘varave požude vode u propast‘, nastavlja sv. Pavao. Takav život mogao bi se usporediti s jurnjavom po cesti, jurnjavom koja može biti i zabavna i uzbudljiva, ali koja završava u provaliji.
Dnevna molitva, sakramenti – pa i pojedina hodočašća u razna svetišta, kao ove subote na Mariju Bistricu – a osobito nedjeljna sv. misa, pomažu nama kršćanima da imamo ispravni orijentir života, i da se za pogrešna djela kajemo i da za dobra djela jakost od Boga molimo. I sretni život u vječnosti postignemo.
