Vodimo jedni druge tako da sretnu vječnost postignemo

23. NEDJELJA KROZ GODINU

 (B-2018)

Kad bi nas sada netko zapitao o događaju opisanom u današnjem evanđelju, vjerojatno bi velika većina znala reći da je opisano Isusovo ozdravljenje gluhonijemog čovjeka. Biblija ga naziva ‘gluhi mucavac‘. Očito čovjek zbog gluhoće nije mogao naučiti govoriti nego je samo nerazgovijetno mucao. Pritom je sam način ozdravljenja neobičan i poprilično začudan: utiskivanjem prstiju u uši ozdravio je njegovu gluhoću, a s pljuvačkom na prstu ozdravio je njegovu nijemost. I mnogi drugi ljudi, prijatelji toga gluhonijemog čovjeka, mogli su jednako tako činiti tom bolesniku prije Isusa, ali bolesnik sigurno ne bi ozdravio. Isus je to mogao tako učiniti jer je bio Bogočovjek!

I onda smo pri kraju evanđelja čuli kako je tim ozdravljenjem Isus zadivio mnoštvo ljudi koje je svjedočilo tom događaju. Oni nisu vidjeli kako je to Isus učinio – jer je Isus odveo bolesnika nasamo – ali budući da je čovjek ozdravio mogli su samo reći: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!“ Pa i mi u sličnim situacijama znamo reći liječnicima: „Napravite sve kak’ treba samo kaj bu dobro!“ I veseli nas kad to što liječnici naprave bude dobro: kad sve dobro završi.

Poprilično je neobično što je Isus zatražio od nazočnih da nikome ne pričaju to što su vidjeli. Zar da o takvom čudu šute? Ljudski nemoguće.

No, uz čudesno izlječenje mogli smo zapaziti još jednu neobičnost u ovom događaju. Prijatelji su donijeli čovjeka pred Isusa! Donijeli su ga! Pa nije taj čovjek bio niti paraliziran niti šepav. Bio je gluhonijem. Dakle se pretpostavlja da je mogao hodati. Mogao je ali očito nije htio. A nije htio valjda zato jer nije vjerovao da bi mu Isus tu mogao nešto pomoći. No, imao je sreću. Imao je sreću da je imao prave prijatelje, takve prijatelje koji su vjerovali da mu Isus može pomoći i koji su se potrudili da ga i unatoč njegovu protivljenju doslovce ‘donesu pred Isusa‘.

Eto, kako je dobro imati prave prijatelje, prijatelje koji ti pomažu, koji ti čine dobro i onda kad ti to nećeš. I onda kad ti to odbijaš. Dakako, mogu prijatelji odvesti, pa i odnijeti, nekoga i u lošu situaciju, u nešto što čovjeku istinski našteti. Da ga odnesu, ili odvedu, tamo gdje sam čovjek ne bi nikada svojom voljom otišao. Dakle, nisu svi prijatelji ujedno i pravi prijatelji. Znamo da je Isus rekao tko je ‘najveći prijatelj‘: onaj  tko dade svoj život za prijatelja. Ovi prijatelji gluhonijemog čovjeka nisu dali život za prijatelja nego su se žrtvovali za njega, dali su za njega svoje sposobnosti i svoje vrijeme.

A već je prorok Izaija poručio svojim suvremenicima da im je Bog pravi prijatelj, najveći prijatelj koji ‘hita da ih spasi‘. Već je prorok Izaija najavio da će po Božjem zauzimanju za ljude ‘slijepi progledati, gluhi čuti, hromi skakati, nijemi govoriti’. I eto, dio te najave ispunio je Isus u današnjem evanđelju. Znamo da je Isus ispunio i one druge najave: kroz više nedjelja slušat ćemo i o tome. Slušat ćemo kako je Isus često puta izliječio i dušu nekog čovjeka, a nije samo čudesno hranio i čudesno ozdravljao.

Čuda i znamenja koja je Isus činio nikad nemaju svoj konačni smisao u samima sebi: Isus ne čini čudo samo zato da se čudimo i da se divimo: što sve on može  – već su ta čudesa najava i znak vječnog zdravlja, vječne radosti i spasenja. Drugim riječima, čudesa i znamenja koja Isus čini znak su i najava novoga i zdravoga, Božjega svijeta – svijeta vječnosti koji se u Bibliji najčešće naziva Kraljevstvo Božje.

A stvarno valjda ne moramo oslijepiti i oglušiti da bismo znali kako je lijepo i čudesno što možemo: gledati, govoriti i čuti, hodati. Ipak nerijetko postanemo svjesni nečeg tako običnog: kao što je gledanje, slušanje i hodanje – jednostavno rečeno: zdravlje – tek onda kad to izgubimo. Isusova čudesa upućuju nas također i na čudesnost svega što postoji. Sve što postoji oko nas, dakako i mi sami, čudesno je Božje djelo.

Mi dosta puta možemo vidjeti na televiziji, čuti na radiju i pročitati u novinama o materijalnom pomaganju ljudima u potrebi. Bez daljnjega da je to dobro i potrebno. No, nerijetko se pokazuje da je mnogim ljudima našega vremena potrebno i duhovno pomoći. Jer toliko toga imaju: i materijalnoga blaga i tjelesnoga zdravlja, a ipak su duboko u duši nesretni. Nezadovoljni su svojim životom. Pa valjda se može reći da su i mnogi ljudi počeli pretjerano piti i drogirati se zato jer su nezadovoljni životom. Bez pomoći droge ili alkohola život im je nekako prazan, pust, bez pravoga smisla i vrijednosti.

(Na Internetu, na stranici bitno.net možete pročitati papino razmišljanje o ljudskom odmoru i provođenju slobodnog vremena, osobito nedjeljom).

Pri kraju razmotrimo malo i Poslanicu apostola Jakova kako poziva kršćane da ne budu pristrani u svojem postupanju prema bližnjima. I on navodi jednu konkretnu pristranost: iskazivanje većeg poštovanja prema bogatima negoli prema siromašnima. I onda podsjeća kršćane kako je Bog više puta upravo neznatne i siromašne ljude izabrao da budu njegovi velikani u ljudskom rodu. Eto, jučer smo proslavili nazaretsku djevojku, a onda ženu, Mariju koja je od ‘male Marije‘ postala ‘velika Marija‘ – od Male Gospe postala je Velika Gospa. I premda posebno od Boga izabrana nije bila pošteđena životnih teškoća već je i kroz te teškoće pokazala svoju veličinu i jakost i tako je svoju ulogu u svijetu, koju joj je Bog namijenio, ispunila do kraja.

Nas kršćane, svoje učenike ovog vremena, Isus poziva da prepoznamo svoju ulogu u svijetu, i da pomognemo i našim bližnjima da oni prepoznaju svoju, i tako onda i mi i oni sretnu vječnost postignemo.